Dine se mijenjaju, ali pustinja ostaje ista

Moussa Ag Keyna, nekadašnji član grupe Tinariwen, s kojima je zajedno prolazio ratna i glazbena iskušenja, te ovisno o vanjskim događajima, u ruci držao kalašnjikov ili gitaru, početkom 1990-ih osnovao je grupu Toumast (u prijevodu ‘identitet’) i tako stvorio još jedan ogranak ‘pustinjskog bluesa’ koji se, polako ali sigurno, pretvara u dominantni afrički glazbeni izričaj.

‘Pustinjski blues’ sa svojim hipnotičkim i zaraznim ritmovima nama su najbolje predstavili Tinariwen sa svoja dva albuma (“Amassakoul” iz 2004. i ovogodišnji “Aman Iman“) i ne treba čuditi što su se odmah svidjeli tzv. mainstream publici kojoj je bilo kakva glazba afričkog kontinenta neistraženo područje.

Pronalazile su se poveznice s američkim bluesom i velikanima električne gitare, a afrički su ih blueseri i više nego opravdali. Međutim, svaki imalo upućeniji zaljubljenik u blues zna nekoliko stvari bitnih za ovaj žanr: blues je, kada se ogoli do krajnjih granica, iznimno krhka glazbena forma užasno teška za interpretirati jer krije zamku u koju upadaju svi neiskusni i/ili netalentirani izvođači.

Ukoliko se uvijek slijepo držite osnova i ‘pravila’, neće proći dugo prije nego ćete se početi ponavljati što svakako nije poželjno. S druge strane, ukoliko previše rastegnete blues nit, ona će pući, a vi ćete ispasti iz žanra i izgubiti bit. Treba znati održati ravnotežu, a to je rezervirano samo za najveće. Čak štoviše, upravo ih to i čini najvećima.

Nužno se mora postaviti pitanje treba li nam još jedan sastav koji zvuči identično Tinariwenu i koliko je potrebno vremena prije nego ‘pustinjski blues’ i ‘tuareški rock’ izgube svoj prvotni šarm i zaplove komercijalnim vodama, jer inspiracija i priče koje ovi afrički glazbenici nose u sebi neće, za razliku od njihove pustinje, nikad presušiti.

Premda “Ishumar” tematski i glazbeno zvuči poput bilo kojeg albuma Tinariwena, ipak se donekle i razlikuje od njih, prvenstveno zahvaljujući praskavijim i reskijim zvucima gitare (više u Ali Farka Toure stilu) i donekle eksperimentalnijim pristupom: čut ćete ovdje i gudače, pjevanje, čak i saksofon uz tradicionalne afričke perkusijske instrumente.

Album neće ponuditi nešto što već dosad niste čuli ili nešto što ne očekujete čuti, ali čak i uz taj nedostatak iznenađenja, radi se o sjajnom albumu koji će produbiti interes za ‘pustinjski blues’ uvodeći nove slušatelje u afrički glazbeni svijet.

Glazbene teme ostale su iste: tradicionalne melodije, militantni tekstovi, žudnja za nomadskim načinom života, ljubavi, ogorčenost politikom i izgnanstvom; spoj pustinjske poezije i zapadnih aranžmana kao svjedočanstvo turbulentnih godina laži, borbe i patnje tuareškog naroda koji je desetljećima pokušavao skrenuti pažnju svijeta na svoje probleme.

Glazbenih varijacija na istu temu ima dovoljno da ne postane dosadno. Pohvalno je što su uz knjižicu koja prati CD tekstovi napisani engleskim jezikom i kad ih pročitate shvatite koliko je bijesa, opipljive tuge i očaja, te razočarenja skupljeno u tih devet pjesama.

A razlozi za takve tekstove i više su nego poznati: nomadski narodi diljem svijeta uvijek imaju identične probleme, nesputani ljudi otvorena razmišljanja svakoj državi predstavljaju problem jer ih ne mogu kontrolirati, pa se odlučuju silom braniti svoj autoritet.

Narod Touarega pokriva područje središnje Sahare (južna Libija i južni Alžir, sjeverni dio Burkine Faso, istok Malija i zapad Nigera), a proteklih je desetljeća njihovo društvo doživjelo brojne promjene koje su izravno utjecale na privredu, te ekonomski i politički život.

1960-tih, kada su se krojile afričke granice, Touarezi su odbili pripojenje Nigeru i/ili Maliju, tražeći neovisnost koju nisu dobili, te su autoritativni režimi tih država podijelili njihov životni prostor između sebe ostavljajući ih apatridima. Idućih godina, suša je uništavala i ono malo agrokulture koja im je osiguravala život, pa su Touarezi započeli egzodus prema jugu Alžira i Libije.

I baš nekako u to vrijeme pojavila se riječ “Ishumar”, po kojoj je i nazvan ovaj album. Posuđena iz francuskog jezika (chomeur) označavala je nezaposlenog mladog Touarega u potrazi za poslom. Većina ishumara živjela je od nadnica vucarajući se od grada do grada ili se, što je bilo češće, pridruživala svojevrsnom touareškom pokretu otpora u borbi protiv mrskih okupatora.

Identičan životni put prošao je i Ag Kenya koji je 1993. teško ranjen, te je prebačen u Francusku na liječenje, a njegov se oružani sukob pretvorio u glazbeni onog trena kad su njegova nećakinja Aminatou Goumar i vrsni francuski multi-instrumentalist i producent Don Levy stali uz njega.

Borba tuareškog naroda traje već dugi niz desetljeća, a kako se čini, 2007. njihova je godina.