Dimebag, oprosti im

Vrijeme leti. Već je dvije i pol godine prošlo od kad je debil (o mrtvima sve najbolje, ali ovaj je zbilja debil!) uletio na stage i ubio Dimebag Darrella. Cijeli metal svijet oplakivao ga je mjesecima, na sve strane se pišu pjesme o njemu, pa čak i o njegovom ubojici. A njegov brat, Vinnie Paul tiho je sjedio sa strane i čekao bolja vremena.

Mali pokušaj s izdavačkom kućom ipak je ostavljen malo po strani, jer su ga neki mladići iz metal svijeta zamolili da im se pridruži. Svaka njemu čast što je prihvatio, i svaka čast dečkima što su mu omogućili da opet stane na svoje noge. Ali, osim dobročiniteljstva i zahvale magu gitaristikih rifova, ovim albumom nisu postigli apsolutno ništa.

No, idemo redom. Chad Gray na vokalu i Greg Tribbett na gitari (obojica iz Mudvayne), Tom Maxwell na drugoj gitari i Jerry Montano na basu (obojica iz Nothingface), te buco s kaubojskim šeširom na bubnjevima. To je Hellyeah. Bend koji je spojio po nešto od svakog od bendova iz kojih su složeni, ali na kraju se sve svelo na neki moćni groovy metal povremeno začinjen nekim južnjačkim elementima (većina ih uopće nije s juga, ali valjda su morali nekako Vinnie Paula nagovoriti i podsjetiti ga na buraza).

Nekako mi se čini da se cijela ideja izgubila brzo kao što je i nastala. Hrpu rifova treba znati posložiti, ali mislim da bi ovakav album (i bolji) snimila bilo koja ekipa iz bilo kojih iole poznatijih metal bendova. Vinnie pegla po bubnjevima standardno, to se nikad ni ne može promijeniti, gitare su kvalitetne, dobro zvuče, ali često primitivne i neinovativne, bas se lijepo čuje ali zna se čemu služi u ovakvim bendovima – da sve malo podeblja. A vokali i riječi su ono što me je brutalno razočaralo.

Chad je uvijek bio specifičan pjevač jer se borio s glazbenom ludošću u Mudvayneu, pa sad kod ovakvo jednostavnih metal pjesama često zvuči doslovno – glupo. Heavy metal himna za pokazivanje srednjeg prsta “Hellyeah” po milijunti put baca svjetlo na trava-viski-jebite se-kurac-snaga-stav spiku. Napisana je vjerojatno iz prve, i s Phil Anselmom na pameti. Singl “You Wouldn’t Know” malo je melodičniji, a manje ritmičan, ali opet Chad krešti i ostavlja dojam da bi na ovakve stvari puno bolje pasao, recimo Sully Erna iz Godsmacka (koliko god ga neki ne voljeli).

Svi rifovi su tu negdje između Pantere, Mudvaynea, Slipknota, Downa, riječi su uvijek ‘jači smo od svega’ i sve to ostavlja jako šuplji osjećaj nakon kraja. Da bi razbili monotoniju, onako bez razmišljanja i iz rukava složili su neke polu-laganice.

“Alcohaulin’ Ass” je totalna južnjačka akustična country laž, jer slušati čovjeka iz Illinoisa kako pjevuši o “booze, blues, another drink in my glass, sunshine, country” zvuči žalosno. “Star” je također malo lakša, ali puno bolja, jer ne vrišti cijelo vrijeme, ali zato “Thank You” pokazuje kakve laganice više ne treba raditi.

I tako… Album sam željno iščekivao zbog činjenice da u njemu svira ekipa iz bendova koje jako cijenim i zbog činjenice da je Vinnie Paul izjavio da je ovo najbolji album na kojem je sudjelovao još od Vulgar Disply Of Power. A što sam dobio? Dobru reklamu za jako loš album.

Južnjački metal inspiriran cugom, pljugom, striptizetama i sjećanjem na Dimebaga kojem se ovaj album odozgo sigurno ne sviđa, ali je prepristojan da bi to poručio burazu. Cijelo vrijeme imam neku potrebu da još nešto kažem i napišem, ali jednostavno nemam više pametnih riječi.

Da sam neko đubre, ovom albumu dao bih još manju ocjenu, ali zbilja nemam srca. Turneja će im dobro doći da se izdivljaju, ali drugi album nema zašto izlaziti. Totalna šteta.