69 Chambers
War On The Inside
Datum izdanja: 24.04.2009.
Izdavač: Silverwolf Productions / Trolik
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Dvije djevojke i jedan momak, trio je koji sačinjava ovaj švicarski bend, koji je mnogima, pa tako i meni, jedna velika nepoznanica. Točnije, barem je to bio do izlaska ovog albuma, a hoće li on nešto bitno promijeniti, pitanje je sad?
Mislim da ne. Doduše, Nina Treml (vokal, gitare), Maddy Madarasz (bas)
i Michi Brugger (bubanj), uz pomoć producenta Tommya Vetterlia
(Coroner, Kreator) snimili su solidan albumčić, ali da je nešto po čemu
bi bio posebno obilježen, baš i sumnjam.
Radi se o mračnijoj varijanti alternativnog dark heavy rocka, gdje prepoznajem, pa teško je reći utjecaje, prije možda sličnosti s My Ruin, Rockbitch, Guano Apes, malo i The Cranberries, najviše zbog Nininih vokala, koji dosta sliče Doloresinim. Gitare su nešto niže naštimane pa tako ima dosta distorzivnijih ‘preinaka’, izraženi je i groove, ali i catchy, a zvuk je u kompletu dosta potentan.
U biti, gitare i jesu nešto što najviše obilježava album s pjesmama prepunim riffovima (pokoji solo više bi dobro došao), bas/bubanj ritam sekcija također su značajne, a nešto se tu eksperimentiralo i sa synthevima te računalnim ‘čudima’, bez kojih se čak i moglo. Dobro je da su pjesme jednake glasnoće, bez obzira na ritmičko im opredjeljenje, s time da su u prvoj polovini albuma uglavnom do razine srednje brzih, dok ih u drugom dijelu ima više brzinski šarolikijih, samim tim i žešćih.
Isto tako, unutar pojedinih naslova postoji nekakva raščlamba, nisu skroz ravnolinijski, jer ima tu usporavanja i ubrzavanja, međuigrica i prijelaza koji zadržavaju određenu razinu zanimljivosti i nekakve napetosti. Makar, čini mi se da ih ima nekoliko koji sliče jedni drugima, no nema veze. Također, nekoliko naslova ima zahvalno i ugodno duplo female pjevanje, a u nekim im se pridružuje i growl, za kojeg bih rekao da je i muški, ali da ga i cure znaju pravo ‘potegnuti’.
Sveopćoj tamnijoj, poluapokaliptičnoj atmosferi pripomažu i kaotičniji segmenti pojedinih pjesama, a u nekoliko posljednjih i angažman akustika. Srednjeritmična do umjereno brza “The Day Of The Locust” svojom je gitarističkom snagom, kombiniranom s lijepim atmo basevima i akustikama, sasvim dobar uvod u album, a iz prvog dijela, izdvajam jednu od lakše pamtljivih pjesama, “Ex Nihilo“, s dosta sporijih dijelova, ali i synth pop utjecajima.
Ne baš točno od sredine, već od šeste pjesme “Return Of The Repressed” započinje spomenuto, dodatno ‘ubrizgavanje’ energije u nekim naslovima, a ona ima i sporijih, doom rock dijelova, ali i duplog bubnjanja i growlanja. Baš kao i “Judas Goat“, u kojoj je growling još utjecajniji (podsjeća na Angelin iz Arch Enemy), gdje kombinira s clean female pjevanjem, i koja je ritmički višeslojna, s obzirom da kreće u težem doom ritmu pa onda kontinuirano podiže brzinu, u čemu glavne uloge odigravaju, opet, dupli bubanj i gitarističko riffanje, ali i ‘ditanja’ vokala.
“The Collapse Of Time And Space” vjerojatno je najviše deprimirajuća stvar od svih trinaest, a na tom je tragu još laganija “Wind Feeds Fire“, koju ‘izvlače’ dupli ženski vokali. U kategoriju bržih i direktnijih, nešto raspoloženijih pjesama spada “Dead Letter Office“, čak i potencijalni alt pop rock hitić, dok se prema kraju osjeća podosta klišeja, jer gotovo pa u pravilu pjesme ‘šeću’ od sporog, čak tromog, do brzog ritma, dosta ‘akusticiraju’, riffaju i jako su turobne, uz ostalo.
Kao uostalom i cijeli album, koji je kao cjelina ‘tu negdje’. Oko, ili možda ipak malo ispod ‘zlatne sredine’, a kako je ovo za 69 Chambers prvi album, ne preostaje mi ništa drugo nego da im zaželim dobrodošlicu u muzički svijet i uspjeh s njim. To je najmanje što mogu, jer na mene nije ostavio baš neki jači dojam do razine da ga nekome ozbiljno preporučim pa mislim da ću ga brzo zaboraviti.