Diglo se puno prašine zbog malo truda

    1937

    LCD Soundsystem

    LCD Soundsystem

    Datum izdanja: 15.02.2005.

    Izdavač: EMI / Dallas Records

    Žanr: Elektronika

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Daft Punk Is Playing At My House
    2. Too Much Love
    3. Tribulations
    4. Movement
    5. Never As Tired As When I’m Waking Up
    6. On Repeat
    7. Thrills
    8. Disco Infiltrator
    9. Great Release
    1. Losing My Edge
    2. Beat Connection
    3. Give It Up
    4. Tired
    5. Yeah (Crass Version)
    6. Yeah (Pretentious Version)
    7. Yr City’s A Sucker

    Prema mnogima LCD Soundsystem stvaraju glazbu koja pomiče granice elektronske glazbe na način na koji su je pomicali The Prodigy, Daft Punk, The Chemical Brothers. Mješajući rock i ine stilove s elektronikom, LCD Soundsystem diktiraju svoj zvuk i upravo su izdali duplo CD izdanje, no da li je to zaista tako pročitajte u nastavku teksta.

    Sam album otvara pjesma “Daft Punk Is Playing In My House” u kojoj kroz žestoke rock riffove na gitari i ne odveć inteligentan beat grade pjesmu koju bi bio u stanju napraviti i 15-godišnji dječak da mu date da se igra na gitari i ritam mašini. Vokali u pjesmi mi zvuče zbilja smiješno, a pogotovo tekstovi koji su vrlo stupidni i primitivni. Stoga brzo preskačem na sljedeću pjesmu u potrazi za spasom od dosade

    Nekakav spas sam našao u pjesmi “Tribulations” koju otvaraju bruječim bass-lineom i sampleom kojeg šetaju kroz efekte. Produkcijski gledano, ova stvar je na samom dnu jer se baziran na potpuno istom loopu na kojem grade pjesmu, dakle jedan loop-nema promjena-‘nezrelo’ (puštao sam pjesmu par puta na repeat i čini mi se da pjesma uopće nema kraja ni početka)! Vokal u pjesmi je jedino što spašava cijelu stvar i koji podiže kvalitetu pjesme koja kao da potječe iz 1990., a ne 2005.

    Muziku podržava

    Movement” je pjesma koja se u početku bazira na ‘clap’ sampleu koji samo ponavlja svoj line jednolično, dok se bass-line u pjesmi trudi napraviti nešto inovativno no to mu baš i ne ide. U sredini pjesma podivlja u pravoj rock maniri što ju je spasilo od totalne katastrofe, no kad počnu ubacivati distorzirani solo na gitari i kada se malo bolje posluša cijela pjesma shvatite da je ovo totalna šteta.

    Never As Tired As When I’m Waking Up” nam donosi promjenu glazbenog smjera prema sladunjavim pjesmicama koje se najbolje prodaju na pidžama-partyjima netom ostavljenih i sje…. američkih 16-godišnjakinja. Ili na koncertima kad cijela dvorana zapali upaljač i svi sje… plaču. No comment!

    On Repeat” je pjesma oko koje su se potrudili malo više pa je čak i slušljiva. Tipičnom kombinacijom kicka i clapa stvaraju ritmičku podlogu pjesme dok su za popunjavanje praznina u pjesmi zaduženi jednostavni bass-line, jedan-dva samplea i vokal. No nemojte da vas ovakav spartanski opis pjesme omete, pjesma je zbilja ok i to prvenstveno zbog svoje jednostavnosti i ne kompliciranja sa suvišnim detaljima poput gitare s kojima izgleda ne znaju raditi.

    Thrills” je pjesma od čijih sam zvukova zamalo morao drugi put na WC danas. Dečki su iskoristili sample koji me debelo podsjeća na zvuk koji proizvodi izgrebani CD, pa kad vam to kažem onda valjda znate kako to zvuči. Pokušali su također spasiti stvar pomoću zvukova kongi koje simpatično upadaju u jednom dijelu pjesme no, nažalost, to im nije uspjelo.

    Ali se zato spašavaju electro inspiriranom “Disco Infiltrator“, koju grade intrigantni sampleovi koje prikladno prate vokali, dok je ritam u pjesmi ipak malo inovativniji od većine dosad a predstavljenih. Electro prizvuk u ovoj pjesmi joj pomaže da se definira kao jedan od mogućih hitova, no hoće li to postati to trebamo tek vidjeti.

    Drugi CD otvara pjesma pod nazivom “Losing My Edge” i koja počinje s nekim hard-rock zabrijavanjem da bi se na kraju transformirala u interesantan beat. Kombinirajući recitiranje i inteligentne beatove LCD Soundsystem grade pjesmu koja bi mogla spasiti obraz cijelom albumu svojim electro-breaks zvukom. Bass-line u pjesmi je na visini svog zadatka i po ničemu ne zaostaje za ostatkom pjesme, dok pjesma kao cijelina zvuči dosta zrelo i u produkcijskom i sviračkom smislu.

    U pjesmi “Beat Connection” po prvi put na ovom albumu možemo čuti house ritam! Dečki iz LCD-a izgleda ipak znaju kako se radi klupska glazba što su dokazali s ove prve dvije pjesme no ovom CD-u. Sama pjesma je bazirana na 4by4 beatu, no u nju su ukomponirali dosta sampleova pod ‘reverb’ i ‘echo’ efektom dok su mirniji dijelovi pjesme koje koriste za predstavljanje novih dosta dobro napravljeni. U pjesmi ima i dosta tribal elemenata koje rade s perkusijama, dok na sredini pjesme uvode i vokal.

    Ulaskom vokala u pjesmu primjećuje se i ulazak rock zvuka u pjesmu što pogotovo postaje eminentno kroz način pjevanja kao i kroz zvuk klavijatura koje dolaze do izražaja u ovom dijelu pjesme. Nemojte zamjeniti ove klavijature sa synthovima već ih radije zamislite kao one koje su The Doors koristili u svojoj glazbi (ne doslovno, ne podsjećaju na glazbu The Doorsa već samo klavijature imaju sličan zvuk kao one koje su koristili isti).

    Give It Up” nam ponovo donosi rock zvuk u potpunosti i ovoj pjesmi jedina dodirna točka sa klupskom glazbom je povremeno korištenje efekata. Pjesma je dosta brza i pomalo podsjeća na malo blažu varijantu punk-rock zvuka što mi je intresantno no, ne i previše impresivno, jer dosad su u svoju kašu zamjesili puno toga pa zašto ne bi i malo punka?

    Pjesma “Yeah” nam dolazi u dvije verzije i to ‘Crass Version’ i ‘Pretentious Version’. Obe pjesme su bazirane na house ritmu, jedino što su u ‘crass’ verziji koristili distorziju na instrumentima dok je ‘pretentious’ dosta čišća i više funky orijentirana. Ukoliko bi morao izabrati jednu od ovih dviju pjesama mislim da bi moj izbor pao na ‘pretentious’ verziju koja mi se više sviđa zbog čistoće i korištenja akustične gitare kao žičanog instrumenta dok bi ‘crass’ verzija vjerojatno više odgovarala ljudima kojima će se svidjeti prvi dio albuma.

    Samu ‘kompilaciju’ zatvara pjesma “Yr City’s A Sucker” koja me podsjeća na pop-rock-clubwise fuziju koja nema baš puno veze s realnošćču u kojoj se danas kreće moderna glazba. Gradeći svoj ritam na svim ovim elementima i glazbenim stilovima LCD Soundsystem nisu uspijeli naći onaj balans koji je potreban za razvoj dobre pjesme, jer stajati na sredini između ovih svih žanrova nije lako, a to su LCD i dokazali.

    Za zaključiti je da LCD Soundsystem nisu novi The Prodigy, Daft Punk ili The Chemical Brothers već da su oni bend koji se tek treba definirati jer mi se čini da previše lutaju u svojim ritmovima i da preplitko ulaze u svaki od navedenih žanrova. Njihovo lo-fi eksperimentiranje se može svidjeti nekome tko preferira ovakav zvuk, no svakom tko ima imalo pojma o klupskoj glazbi ovaj album zvuči u najmanju ruku smiješno.

    Gledajući na album s druge strane, točnije iz rock pogleda, album je također dosta slab. Razlog tome je nedovoljna glazbena definiranost koja postaje eminentna kroz rock elemente njihove glazbe.

    Čini mi se da LCD Soundsystem lutaju negdje između ova dva svijeta i trude ga se spojiti u jedno na način na koji su to napravili prije spomenuti bendovi no nažalost to im baš i ne uspijeva. Naravno, album ima svoje dobre strane, točnije pjesme poput “Beat Connection” i “Losing My Edge”, no čak i te pjesme su daleko od standarda koji su postavljeni od strane mnogo kvalitetnijih izvođača no što su LCD Soundsystem.

    Muziku podržava