Deklaracija osame i tišine

Ovdje ipak nije riječ o tišini, već o tihoj i nježnoj, na trenutke čak i presladunjavoj glazbi kakvu stvara ovaj dvojac.

U njihovoj akustičnoj i, samim time, pomalo ograničenoj glazbi nema
upotrebe bubnja pa čak niti električnih gitara, već samo ‘akustare’,
violine i klavira.

Možda zvuči kontradiktorno da naslov recenzije za jedan glazbeni album u sebi nosi riječ ‘tišina’. Ako izuzmemo nezaboravni audio-doživljaj riječkog Let3 “Nečuveno”, teško da će se itko odvažiti snimiti isključivo tišinu. Unatoč vlastitim instrumentalnim ograničenjima, glazba Kingsa i nije toliko loša, iako priznajem da bi u nekim pjesmama poneki udarac bubnja bio i više nego dobrodošao.

Dvojac sastavljen od Erlenda Oyea i Eirika Glambek Boea, poznaje se još od djetinjstva, točnije, prijatelji su još od osnovne škole. Glazbom su se počeli baviti 1998. godine, a prvi i zasad jedini komercijalno uspješan album “Quiet Is the New Land” objavljen je 2001. godine. Dvojac od tada i nije puno glazbeno uznapredovao, već i dalje prati vlastite osnove koje su si zadali prvijencem.

“Declaration of Dependence” njihov je četvrti studijski uradak i po mnogo čemu sliči na prethodne. Akustična i tiha glazba, melankolični i ljubavni tekstovi te solidna vokalna izvedba, glavne su karakteristike kako ovoga, tako i svih ostalih albuma.

Kao glazbene uzore navode Simona i Garfunkela, no Kings of Convenience morat će promijeniti još puno puknutih žica na svojim gitarama ne bi li im se približili. Nakon preslušavanja ovog albuma, dojma sam da tu nedostaje nešto više od same ideje. Ponavljam, instrumenti su ograničeni, ali kada se u komadu presluša 13 uglavnom ujednačenih i sličnih pjesama dolazi do laganog zamora tako da je teško čak i raspoznati sve pjesme manje-više sličnog zvuka, uz nekoliko izuzetaka.

Već uvodna “24-25” daje naslutiti kakav je ostatak, što je loše za album. Nekoliko uglavnom tihih i nježnih akorda izvedenih na akustičnoj gitari te dvoglas koji na momente umjesto da nadjača zvuk gitare, radi upravo suprotno. Nešto ‘živahniju’ atmosferu donosi “Mrs Cold” u kojoj prevladava uglavnom ista tema – u početku odsvirana na klaviru, a potom se pretapa u zvuk akustične gitare dok je prijelaz gotovo neprimjetan, a efektan.

“Boat Behind” definitivno je ‘istija’ od ostalih istih pjesama na albumu i zato zaslužuje epitet najbolje. Dovoljno je dobra za singl, no na ovakvo ujednačenom albumu površnim slušanjem može proći sasvim nezamijećeno. Naslov “My Ship Isn’t Pretty” možda vrijedi za brod jer je pjesma lijepa tekstualno i glazbeno, i uz spomenutu “Boat Behind” čini najsvjetliji trenutak albuma.

Na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, kreativna pauza koju su Kings of Convenience prekinuli ovim albumom mogla je trajati malo duže jer očito nisu pronašli pravi kemijski spoj kakav su imali na prvom albumu, koji ih je učinio (neću reći popularnima jer nije) poznatijima. Potencijala i dobrih ideja zasigurno imaju, ali do pune implementacije istih morat ćemo se strpjeti do nekog sljedećeg albuma.