Déja vu

Kanadska glazbena mašinerija nastavlja lansirati kvalitetne zvijezde na tržište i to radi u punom pogonu. Najnovije lice novog r&b-pop zvuka je pjevačica Melanie Fiona. Njezin album prvijenac u svojim je počecima prošao sličan put kao i pjevačice Deborah Cox, njezine sunarodnjakinje.

Oba su nudila zvuk i melodiju koja se rado puštala na radio-stanicama
te su zanimljive balade s bogatim vokalnim dionicama lako pronalazile
put do slušateljevih receptora. Različitosti se nude na izrezima kao
što je pjesma “Monday Morning” podrijetlom gvajanske pjevačice Fione koja se vrti oko zavodljivog ritma retro-soula šezdesetih.

Kao singl izbačena je odlična “Give It To Me Right” u koju je ukomponiran uzorak slavne “Time of the Season.”. No ne nudi cijeli album ‘jučerašnji’ r&b. Ima tu i dosta urbanih stvari koje su producirali Saalam Remi i Supa Dubs i time samo dali Fioni veću prednost u utrci za novom sjajnom zvijezdom soula.

Desetljeća stvaranja soul-muzike pomiješana s urbanim popom sadašnjice očito su se svidjela kanadskoj r&b-pjevačici/tekstopiscu Andrei Martin, Robu Fusariju, Peter Wade Keuschu, Sidh Solanki, Bill Blastu, Future Cutu, Dan Strongu i svim ostalim ‘mastermindima’ koji su surađivali s Melanie. Malo hip-hopa nije bilo na odmet, Fiona se u njemu začuđujuće dobro snalazi u “Ay-Yo” podsjećajući trunčicu na poznatiju izvođačicu sličnog kova, Lauryn Hill.

Fiona ne nudi ništa novo, dosad neviđeno jer su je, ponudivši nam sličan stil prije, već pretekli Amy Winehouse, barem što se tiče pjesme “Walk On By“. Album bi se u nekim dijelovima mogao poistovjetiti i sa Solangeinim drugim albumom “Sol Angel and Hadley St. Dreams”, iako je Fionin “Please Don’t Go” jači od ičega što je Solange ikad snimila. Stoga ako volite navedene izvođače, svidjet će vam se i ovaj uradak.

Možda će nekome album zvučati kao žešći plagijat no ja bih to više pripisala glazbenim utjecajima ove mlade pjevačice i jednostavno nemogućnosti da nam se prije nametne i predstavi taj novi pop-soul stil koji je sve više popularan u svijetu.

U “Johnnyu” miješa žanrove i žanrove, no radi to na tako slušljiv način da će se mnogima svidjeti. Nježna “You Stop My Heart” također mi je privukla pozornost zbog laganih bubnjarskih dionica. Strogo jedan žanr i to r&b mogao bi se pripisati pjesmi “It Kills Me“.

Kao zaključak bih navela da je ovo jedan solidan album koji ne mora biti perfektan jer bi publika i kritičari trebali uvidjeti kako se Fiona još traži, no da i miksanje svega i svačega nekada može pridonijeti samo poboljšanju kvalitete. U skladu s tim, ni ja joj ne zamjeram što su mi neke stvari na albumu bile kao ‘déja vu’ jer svaka individua može raditi isti posao u istom okruženju i pod istim utjecajima ali na totalno drukčiji način. Nadam se da će i Fiona krenuti tim smjerom.