Definitivno sazrijevanje

Hrvatska je podosta zatvorena država što se tiče novih glazbenih imena. Kada danas vidimo tko puni naše najveće dvorane, vidjet ćemo da tu nema niti jednog novog lica, već sve iskusni izvođači koji su barem desetak godina na sceni.

Za to su ponajviše krivi naši mediji kojima nije uopće zanimljivo pratiti što se novog događa na sceni, pa je najlakše ignorirati mlade i baviti se prokušanim izvođačima jer oni nose tiražu, posebno ako je netko upao u neki skandalčić ili slučajno obukao krive čarape u subotu na zagrebačkoj špici.

Time smo anulirali cijelu jednu scenu koja je zadnjih godina fino napredovala s mnogo kvalitetnih imena, te očekuje proboj u prvu ligu hrvatske glazbe. To su najbolje shvatili članovi Vatre koji su godinama vjerno skupljali iskustvo kroz albume i nastupe, da bi danas opasno pokucali na vrata perjanice mainstreama.Kod njih je uvijek iz nekog razloga stajao upitnik nad glavom, kao da su svi sumnjali u potencijal koji su od prvijenca pokazivali. Uspoređivalo ih se sa svima, ponajviše s EKV koji u početku jest bio glavni pokretač u motivaciji benda, ali s vremenom se pokazalo da su tvrdoglavo krenuli svojim putem i odlučili ne obazirati se na ništa oko njih što bi ih moglo usporiti u uspjehu.I danas, nakon što su Lijepu našu prošarali višestruko u svim smjerovima, svirali u mnogim zabitima gdje mnogi s ‘A liste izvođača’ ne bi ni slučajno prismrdili, Vatra je skupljala bodove i sakupila ih sasvim dovoljno da možemo reći ‘da, konačno je izašao dugoočekivani novi album Vatre’.

On je već šesti po redu i ogledni je primjerak dosadašnjeg rada benda. Od uvodnog osmodijelnog albuma imena “Između nas”, bilo je jasno da je Vatra jak adut mainstream rocka kojem treba dati šansu. Kako je vrijeme odmicalo, tako su se i gitare dodatno požestile, a sve su pratili vrlo dobro primljeni singlovi što je svakako dignulo ne uvijek savršene albume (nisu bili savršeni, ali nisu bili niti loši koliko su ih neki predstavljali da su loši).

“Ima li budnih” u šali je prozvan ‘album dueta’ budući da su dva najavna singla s njega upravo dueti s Urbanom i Ljubicom Gurdulić (Svadbas). Ostatak albuma ipak su prave bendovske stvari bez dodatnih gostiju, ali upada u oko broj pjesama koji se zaustavio na brojci devet. To je mala šteta, iako je minutažom ugodno popunjen (35 min) jer je neko uvriježeno pravilo da bi album trebao imati barem deset pjesama. Time nisu izgubili gotovo ništa, ali…

Od uvodne naslovne pjesme, jasno se uočava da je Vatra krenula još dodatnim korakom prema naprijed u odnosu na prošli “Sputnik” na kojem su već uvelike eksperimentirali sanjive atmosfere i energične gitare. “Ima li budnih” pravi je, gotovo čisti pop hit s kojim će bend sigurno osvojiti još pokojeg fana više, a zajedno s “Tremolom” čini i najkomercijalniji dio albuma.

Između početka (“Ima li budnih”) i kraja (“Tremolo”) nalazi se nešto manje komercijalan zvuk koji bi ponegdje mogao biti malo čudan i nelogičan za bend kalibra Vatre koji teži postati jedan od najpopularnijih bendova u nas.

“Kamikaze” imaju gotovo nekarakteristične post punk gitare koje se prožimaju s težim alternativnim riffovima, a tako je i na ostatku albuma iz čega možemo zaključiti da je bend prilično popratio nedavna događanja na inozemnoj sceni. U svakom slučaju, mnogo je bolje za njih (ali i sve druge bendove) što su se okrenuli trenutnim stranim trendovima, a ne našim već toliko puta recikliranim.

“Limunova kora” ubraja se u jednu od najžešćih pjesama na albumu, ali nekako sam dojma da nije do kraja izrađena zbog čega zvuči kao nekontrolirana buka, “Plima adrenalina” ima fini elektronski štih, u “Beduinima” su ponovno vrlo razigrani, kao miks Kasabiana s natruhama Franz Ferdinanda (posebno u prijelazima ispred refrena), “Vojska od terakote” jedna je od najmonotonijih na albumu, “Mašine” je tip karakterističnog Vatrinog singla (možemo se kladiti da ćemo uskoro dobiti spot za ovu pjesmu), dok “Oproštaj” još jednom evocira put kojim su krenuli na ovom albumu, pa se nadam da će takvih pjesama biti još i više u budućnosti jer su u njoj spojili klasičnu Vatru na novi i podosta efektan način.

Uspoređujući ranije radove s današnjim, vidi se da je Vatra glazbeno napredovala. Dok im je u početku karijere najvažnija bila zaraznost melodije, sada jasnije razrađuju kompleksnost pjesama da one ne zvuče kao hit na nekoliko mjeseci kojeg će potom mnogi vrlo brzo zaboraviti. Trendom kojim su krenuli, možemo stvarno mnogo očekivati od njih.

Zvuk na “Ima li budnih” površnom pratitelju benda koji ih prati putem niza zaraznih singlica može biti čudan i totalno ‘neVatra’, ali već i na ranijim albumima Dečak i društvo pokazivali su tendencije kretanja ka ozbiljnijem i nešto kompliciranijem rocku prepunom sanjivosti i zanimljivih aranžmanskih rješenja. Izgleda da je tek sada sve sjelo na pravo mjesto i da se tek sada osjećaju kao doma svirajući pjesme poput ovih na albumu “Ima li budnih”.

Najveći minus ovog albuma, osim već spomenutih samo devet pjesama, jest njegovo vrijeme izlaska koji se poklapa s datumom povratničkog albuma Majki. Goran Bare je preporodio sebe u novoj reinkarniranoj formaciji Majki, pa je pružio odličan album “Teške boje” koji je spoj garažnih korijena benda s psihodelijom kakvu su koristili The Doorsi što će sigurno veliki broj medija lakše ispratiti nego Vatru, ali to ne bi smjelo pokolebati virovitičku skupinu jer mogu biti vrlo zadovoljni i sigurni u ono što su pružili na svom novom albumu.

Na samom početku karijere pjevali su pjesmu “Bilo je dobro dok je trajalo” koju bismo u današnje vrijeme mogli parafrazirati i zaključiti da takve stihove neće još dugo pjevati jer najbolja vremena (barem u kreativnom smislu) su pred njima. Sada je pred njima onaj dio kojeg su usavršili zadnjih desetak godina, a to je svirka, svirka i svirka… Ljudi će zasigurno htjeti čuti i vidjeti “Ima li budnih” uživo. Siguran sam.