Dee-Oh-Double-Gee nastavlja u revijalnom opušteno tonu

    1768

    Snoop Dogg

    Malice n Wonderland

    Datum izdanja: 08.12.2009.

    Izdavač: Priority / Dallas Records

    Žanr: Hip-hop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Intro
    2. I Wanna Rock
    3. 2 Minute Warning
    4. 1800 (feat. Lil Jon)
    5. Different Languages (feat. Jazmine Sullivan)
    6. Gangsta Luv (feat. The-Dream)
    7. Pronto (feat. Soulja Boy)
    8. That’s Tha Homie
    9. Upside Down (feat. Problem & Nipsey Hussle)
    10. Secrets (feat. Kokane)
    11. Pimpin’ Ain’t EZ (feat. R. Kelly)
    12. Luv Drunk (feat. The-Dream)
    13. Special (feat. Brandy & Pharrell)
    14. Outro

    Dee-Oh-Double-Gee se vraća svojim desetim studijskim albumom. Ovo desetljeće mu je bilo vrlo plodno te je “Malice n Wonderland” renesansni nastavak inspirativne faze u životu ovog ‘West Coast’ repera koji je također poznat po svojim TV-emisijama, pojavljivanju u filmovima, reklamama i po tome što je izmislio ‘izzle’ sufiks. Jesam li spomenula otvoreno ispovijedanje o ljubavi prema marihuani i ženama u raznoraznim spotovima i realityima?

    Nakon što i nije nešto zasjao s prošlim albumom “Ego Trippin’“, činilo se da je Snoop krenuo svježe ispočetka.

    Na nekoliko prvih pjesama na novom albumu reper ne komplicira previše, gotovo sramežljivo bacajući rime te držeći ritam i koncentraciju na svojim rimama.

    I Wanna Rock” je pomno izabrana za početak albuma, a moram priznati da ona najviše i paše. Počinje jednostavnim beatovima koji služe kao osnova, potom spektralno euforično izvikivanje njegovog imena u pozadini (‘Snooop Dooogg’), nakon čega Snoop pojačava energiju pjesme samo kako on to zna, a to je rimama. U ovoj stvari, stihovima poput: “We the West, boy, yeah you see the shirt, smokin’ on that Kobe, fuckin’ with that purp” i “I’m giggin’ on these hoes, do ’em like dominoes, I slap ’em on they back, tell ’em vamanos” U pjesmi također govori i o razvoju hip-hopa, koji će uskoro ući u svoje četvrto desetljeće.

    Muziku podržava

    Snoop pokušava dodati i nekoliko članova (The-Dream, Soulja Boy, R Kelly) svojoj hip-hop obitelji nazivajući ih nećacima, čime najvjerojatnije želi insinuirati u kojim se ljudima krije talent koji će zaluditi novu generaciju. Zato i surađuje s njima na ovom uratku. No ta suradnja je vrlo diskutabilna.

    Na albumu miješa stari rap s novim stilovima i pridodaje raznorazne mikseve cijelim putem. “Different Languages” zvuči vrlo Kanye Westovski i zanimljivo je to što na ovoj pjesmi prosipa mnogo ljubavnih stihova prema svojoj ženi (“that’s my baby… feels so good I have to sing about it”).

    Isto tako anonimnoj ženi (vjerojatno također njoj) na “Gangsta Luv” zahvaljuje što ga je učinila duhovnijim, zrelijim i smirenijim. Postavlja se pitanje što se dogodi kad ostarjeli reperi osnuju obitelj i smire se, a i dalje u svojim stihovima repaju o ‘kujama’ i ‘kurvama’? Ignoriraju li samo njihove žene to, a mi si mislimo da su oni bijesni, agresivni muškarci, no zapravo to nisu? Kako god da bilo, i da su najnježnije mimoze, nema smisla to priznavati jer se pobješnjelim fanovima to ne bi svidjelo, ergo prodaja njihovih albuma naglo bi splasnula.

    No, ne morate se brinuti da je Snoop omekšao. Na albumu se još uvijek može osjetiti gangsta atmosfera. On je drukčiji nego prije, ali istovremeno želi da slušatelji osjete kako je pustio korijenje svugdje i da je i on utjecao na surovi svijet hip-hopa.

    ‘The Doggfather’ je ostao flegmatičan kao i uvijek i ne nabrijava se i ne repa o udarnim kontroverzama kako bi ga se shvaćalo ozbiljno ili agresivno (kao što mnogi reperi rade). To ga čini drukčijim i zanimljivijim, onima koji drukčije vole. Ostatku deindividualizirane ekipe to možda neće biti dosta.

    Povodeći se za time što voli takva publika, zaključujem kako mu provokacija i kreativnost nisu jača strana (kao što je u “Pimpin’ Ain’t EZ“). Ne živcirajući se ni oko čega, nastavlja u istom tonu i u uličnoj himni “2 Minute Warning“. Za tako osrednji album, vrhunac bi bila hitoidna “Special” u kojoj mu gostuju Brandy i Pharell (zato niti ne čudi što je ova pjesma najbolja sa ovog albuma).

    Soulja Boy i nije najsretniji izbor za asistiranje na albumu, barem ne na pjesmama “Pronto” i na žalosnoj “That’s tha Homie“. Nije da se ne Snoop ne iskupljuje na ostatku uratka nesretnim odabirom suradnika, no barem bi on trebao znati bolje.

    Vjerojatno je svaka recenzija slična i traži od ovog repera malo više agresije, što pak drugim reperima zamjeramo, no Snoop pomoću ove ‘opuštene’ formule operira već godinama i zarađuje milijune, stoga zašto mijenjati nešto što je dobro?

    0 Shares
    Muziku podržava