Decentna senzualnost

Pariz ima auru romantičnog grada, kojoj jedino mogu konkurirati Verona ili Rim.

U popularnoj muzici je opjevan u više navrata (“Parisienne Walkways” u
suradnji Garya Moorea i grupe Thin Lizzy, spomenut u “The Ballad of
John and Yoko” The Beatlesa, i u “Trans Europe Express” grupe
Kraftwerk), a iz diskografske kuće Putumayo nam stiže kompilacija
francuskih glazbenika čija su djela na ovaj ili onaj način nadahnuta
Parizom. Ili bar romantikom, ponekim momentom strasti i svime što uz to
ide.

Ova kompilacija je upravo takva: ritmovi su takvi da se s velikim zadovoljstvom može plesati uz prigušenu svjetlost s odabranikom/odabranicom na vašem privatnom tulumu, uglavnom s daškom bossa nove, malo sambe i drugih latinoameričkih ritmova. No melodioznost je ‘made in France’.

Instrumentarij je ponešto reduciran, akustika je u prvom planu, elegancija također. To je stara škola francuske muzike, iz sredine 20. stoljeća, a novije stvari zvuče kao da su skladane upravo u pedesetim ili šezdesetim godinama proteklog vijeka. Rock’n’roll, srdžba, prosvjedi za prava životinja i drugih socijalno ranjivih skupina ne stanuju na ovom CD-u.

U popisu izvođača glazbenih radova možemo naći jednu tetu koja se češće pojavljuje u showbiz-rubrikama, riječ je o Carli Bruni – ona je ovdje tek jedna od 12 muzičara koji svojom svirkom i glasovima pripovijedaju priču o strastveno-emocionalnoj strani života.

Najbolji dojam ostavlja Coralie Clement sa “Samba de Mon Cour Qui Bat“, a pri vrhu je i “Lettre A P…” izvođača nazvanih Paris Combo.

Kontekst ove kompilacije je prigušena zabava u diskretnoj atmosferi i sve pjesme nekako se uklapaju u navedenu shemu. Generalni nedostatak je što su pojedine pjesme ipak malo ‘pretihe’ i dojam je kao da bi dvije ili tri pjesme u sličnom stilu, ali s jačim, otvorenijim i raspjevanijim refrenima znatno pridonijele raznolikosti i kvaliteti ovog nosača zvuka. S tim ili bez toga, “Putumayo presents Paris” korektno predstavlja grad podno Eiffelova tornja u svom šarmantnom i senzualnom svjetlu.