Death metal za legendarna ubojstva

Kad netko kaže Elizabeth Short, samo moćnoj Wikipediji to nešto znači. Ali, poslije njenog brutalnog i odvratnog ubojstva (krvavo tijelo prepolovljeno, usta ‘ukrašena ‘Chelsea osmjehom’ itd.) u cijelu priču su se upetljali reporteri, proizvevši preko 200 osumnjičenih i nadimka – The Black Dahlia.

Kada jedan bend uzme ime tog slučaja, jasno je da ne ciljaju na cvjetnu
livadu usred sunčanog proljetnog dana. Ali, o The Black Dahlia Murder to
je jasno već godinama.

Od 2003. svake dvije godine izbace svoju verziju death metala, pa su došli do svog petog, mnogi bi rekli, i najboljeg, ostvarenja. “Ritual” nosi novost u gitaristu Ryan Knightu, koji im se pridružio oko prošlog izdanja, ali tek sada je autorski sudjelovao. Malo je reći ‘sudjelovao’, jer čini se da je napisao polovicu albuma i proizveo najbolesnije gitarističke dionice ovoga benda (“Moonlight Equilibrium“).

Pokoji orkestralni (“Carbonized In Cruciform“) i atmosferični dio zaokružuju sliku njihovih glazbenih ludosti. Njihova snaga je u virtuoznom muziciranju, neprestanim pumpanjem blast-beatova i jako zlim vriscima koji kao da izlaze iz žrtve njihovog imena.

Toga su, uostalom svjesni i sami jer su nam nedavno rekli – “Postoji još nekoliko atmosferičnijih trenutaka na albumu. Ryanove solaže bolesnije su nego ikada. Postoji nekoliko pjesama koje su nekako drugačije za nas. Napravili smo neke pjesme u punk-grind formi. Tu je i pjesma sa simfonijskim gudačkim dijelovima. Općenito ipak, duh The Black Dahlia Murder isti je kao i uvijek.“

Nije više neka vijest da se ovakvim bendovima nikad neće dogoditi “Load” ili “Reload”, jer “Ritual” jede malu djecu za doručak, baš kao i svaki do sada (što zna izazvati i dosadu). Posebno mu u tome pomažu “The Window” i, recimo, “Blood In The Ink“, prave švedske poslastice jednog mlađeg, ali cijenjenog američkog benda. Nije loše u cijelu priču ubaciti i sadržaj limited izdanja (čisto da se dobije slika) – čavli za lijes, pribor za zazivanje duhova i slično…

Dakle, iščitava se da su složili svoj najeksperimentalniji album u kojem su (gle čuda) čak i uvrnute solaže melodičnije od đavoljeg pjevanja. Osim što su rijetki iz ovakvog žanra koji slove kao veliki zajebanti, vjerojatno su i doktori svojih instrumenata, pa im ni jazz nije strana stvar. Problem za naše majke i ortodoksne političare je samo taj što su to odlučili pretočiti u svoju muziku na najbolesniji i najbrutalniji mogući način.