David Gilmour u najšarenijem svjetlu dosad

Koliko god se isticala averzija Rogera Watersa prema ulozi rock zvijezde – on sam je od toga napravio album, film, te koncertni mega-spektakl kojim se bavi već 35 godina – zaboravlja se istaknuti da je David Gilmour gotovo jednako rezerviran prema ulozi zvijezde i lidera benda kao što je Pink Floyd.

Pjesme s dva albuma Pink Floyda objavljena pod njegovim vodstvom,
poput “Learning to Fly” i “What Do You Want from Me” prilično izravno
govore upravo o tome.

Tu leži objašnjenje činjenice zašto je Pink Floyd praktički umirovio prije 20 godina, iako su tada bili na samom vrhu popularnosti što se koncertnih nastupa tiče, te je tu bilo prostora zar barem još nekoliko lukrativnih turneja. Također, tu leži i objašnjenje zašto sporadično objavljuje solo albume i zašto oni zvuče samozatajno i spokojno poput “On an Island” iz 2006. godine.No publika je gladna Pink Floyda i Gilmoura, koji je svojom gitarom i glasom dao najprepoznatljiviji pečat njihovom zvuku otkako ih je Syd Barett napustio. “On an Island” je tako bio na prvom mjestu po prodaji albuma na ljestvicama diljem svijeta, kao i “Endless River“, lanjski ‘finalni album Pink Floyda’, koji je zapravo bio kolekcija ambijentalnih instrumentala, zaostataka iz doba snimanja “The Division Bell”.

“Rattle That Lock” je Gilmourov četvrti solo album. Započinje ga “5.A.M.”, jedan od tri instrumentala na albumu kojeg karakteriziraju prepoznatljive delikatne visoke gitarske note, koje će i svi površniji poznavatelji Pink Floyda s lakoćom detektirati kao djelo ruku Davida Gilmoura.

Međutim, ako ste pomislili da će se ostatak albuma držati prepoznatljivog zvuka i zvučati onako kako očekujete, prevarili ste se. Odmah slijedi singl po kojem album dobio ime, živahnog tempa za pucketanje prstima, s rasplesanom bas linijom i ženskim zborom koji podebljava Gilmourov vokal. Glavni melodijski motiv temelji se na tri note s kojima počinju obavijesti francuske željeznice, dok su stihovi inspirirani Miltonovim epom “Izgubljeni raj”. Autorica stihova je Gilmourova supruga, književnica Polly Samson, koja je potpisuje više od polovice stihova na albumu, što je praksa započeta još na “The Division Bell”.

Slijedi malo veće iznenađenje, pomalo waitsovski, ćudljivi valcer “Faces of Stone” kojeg David pjeva dubljim glasom nego inače. Nije to jedina stvar koja vuče na Waitsa, tu je i “The Girl in the Yellow Dress“, pravi jazz kabaret, s kontrabasom i solom legendarnog Roberta Wyatta na kornetu. Na drugom polu, “Today” ima nešto od Bowiea iz “Let’s Dance” faze.

“A Boat Lies Waiting” je klavirska pjesma u kojoj vokale pjevaju Crosby i Nash, a “In Any Tongue” je prava gilmourovska spora, masivna i melodična stvar u kojoj Davidov sin Gabriel ima svoj diskografski debi na pianu, dok tata svojim vokalom pogađa impresivno visoke note. Producent albuma je, kao i na “On an Island” Phil Manzanera iz Roxy Musica.

Premda je s “The Endless River” poručio svijetu posljednje zbogom u ime Pink Floyda, David Gilmour izgleda još nije spreman za glazbenu penziju. Na “Rattle That Lock” se predstavio u najšarenijem svjetlu dosad, uspijevajući pritom svejedno ostati prepoznatljiv i vjeran sebi.