Daughters: Uvrnuti svijet najkontroverznijeg albuma godine

Kada Anthony Fantano, aka Needle Drop, da albumu maksimalnu desetku, jedan cijeli ogranak glazbene industrije se diže na noge. Kritičari, često ljubomorni na uspjeh našeg najdražeg glazbenog šmokljana, kontriraju njegovu mišljenju, a glazbenici, koji bi često i dušu dali da ih se spomene na njegovom kanalu, najčešće mogu samo sanjati tu nedostižnu desetku. Ta brojka, do sada rezervirana isključivo za teškaše poput Death Grips, Kendrick Lamar ili pak Swans, dobila je jedno novo značenje, jer je Fantano upravo lansirao karijeru do sad relativno nepoznatom sastavu imena Daughters.

Klasični “tko je tko” u ovoj priči bi bio besmislica, ali hajmo u kratki rezime njihova dosadašnjeg rada. Osnovani su početkom tisućljeća na sjeveroistočnoj obali SAD-a, rani kreativni rafali uglavnom su doticali ekstremne žanrove poput grindcorea i sličnih pravaca, a debi izdanje “Hell Songs“ nakon ranih urlanja na albumu “Canada Songs“ označilo je početak metamorfoze u kreaturu koju je teško opisati. Njihov novi izdavač Hydra Head, inače u vlasništvu Aarona Turnera, vođe ugaslog benda ISIS, proširio je skučene podrume njihovih svirki u nešto šire slušateljstvo, no da sad ne ulazimo u detalje, bend se nakon nekoliko godina i još jednog albuma raspao.

Svađa, večera, razgovori, yada yada yada, i Daughters su opet tu. Sve ovo se dogodilo prije 3 godine kada je bend na svom Facebooku objavio kako rade i na novom materijalu, a upravo je taj novi materijal, ako je vjerovati njegovu izgledu, strašno ružno dijete koje ne želite baš gledati u oči ako ne morate. Simboličnog naziva “You Won’t Get What You Want“, kolekcija od desetak pjesama put do pakla i nazad. Zaboravite nabrijane i glasne opake dečke i cure s face paintom. Zaboravite zakovice, death metal riffove i opscenu tematiku. Ovim manijacima to ni ne treba. Osjećam se kao da me netko bacio u prljavi zahod, gurnuo mi glavu u školjku i pustio vodu. Uz sve tu nelagodu, još vam na uho stižu propovijedi frontmena Alexisa Marshalla. Kao da je Michael Gira napisao aranžmane, a Pissed Jeans sve napisano odsvirao uz tablete za smirenje. Ima tu i pravocrtnih drčnih ritmova ala Girl Band, ali nema nekog smisla sve ovo uspoređivati kada je album jednostavno umobolan. Stvari postaju kudikamo mirnije do pjesme “Less Sex“ i “Daughter“, no sve je to lažna nada kada na kraju albuma ostaje gorak okus kvalitetne glazbe i pomalo mazohistički urlik “hoću još”.

Sada ono ključno pitanje. Zaslužuje li album desetku? Da, ako ste mazohist i želite dobiti glavobolju od glazbenog uratka. S druge pak strane, oni nešto konzervativniji mu jednostavno moraju dati barem sedam, ako ne i osam jer je glazba koherentna i daje naznake glave i repa. Noćna mora s jasno naznačenim poglavljima, ispričana u nekoliko stilova.

Novi album Daughters će, skupa s još hrpom dobrih stvari, sigurno pogurati nešto drugačiju i nesigurniju glazbu u “mainstream“. Njihov jeziv, a opet na neki način pristupačniji kolaž glazbene noćne more možda nije remek-djelo, ali je zasigurno jedan od boljih albuma ove godine. Dok s jedne strane bendovi poput Swansa podrugljivo guraju slušatelja natrag u provaliju iz koje je izmigoljio, Daughters su, usudim se reći, još okrutniji. Njihov novi album je sve ono što smo mislili da želimo čuti, poput fetisha koji pleše na ivici boli i užitka. Sesija BDSM tamnice u trajanju od 40 minuta traje čitavu jednu vječnost, i tako u krug. Bolje nam ni ne treba po ovakvom vremenu. Iskupljenje i svjetlo na kraju tunela nikada nije bilo tako blizu, a tako daleko.