Dašak Švedske svježine na američki način

Bend je nastao 1998. godine iz djelomične frakcije Stanley’s Joy Noise, čikaškog benda kojeg su na okupu držali Tim Nordwind (bas), Dan Konopka (bubanj) te Andrew Duncan (gitara) kojima se iz Washingtona pridružio, Damian Kulash preuzevši tako ulogu vodećeg vokala, gitariste i tekstopisca u novom projektu nazvanom Ok Go.

U samo nekoliko mjeseci dečki su na sebe privukli golemu pažnju, ne izbacivši pritom niti singla. Svoj uspjeh parcijalno mogu zahvaliti live nastupima pretežno vezanim uz suradnju s Elliott Smithom te bendom The Promise Ring koji je na njih izvršio golemi utjecaj te ih navode kao jedan od uzora.

Do izlaska prvog albuma snimili su dva diska sa singlovima nazvana “OKGoCD.001” i “OKGoCD.002” poznatiji još kao “Pink & Brown EP” koji su izašli u ljeto 2000. godine te su time bar djelomično uspjeli ugasiti slušnu žeđ svojih fanova.

Svojevrstan debi imali su u rujnu 2002. godine kada im izlazi istoimeni album te kao njegov nagovještaj izbacuju singl kojeg je karakterizirao moderni rock zvuk. Pjesma “Get Over It” ubrzo je postao velikim radijskim hitom, a općenito album je bio kombinacija indie rock te strait up pop struje po uzoru na Weezer, The Cars i Elliotta Smitha.

Osim što su nastupali po raznim radijskim i televizijskim emisijama, upečatljiv nastup je ostao na Top Of The Pops, te im je nakon toga singl postao sastavni dio soundtracka dviju video igrica – “Tripl Play Basebal” iz ’02. te “Modern NFL” iz ’03. Osim toga bend se može ponositi super obradom starog klasika The Zombiesa – “This Will Be Our Year”.

Kako je to u današnje vrijeme osobito popularno kod američkih bendova, Damian Kulash okušao se u pisanju tekstova usmjerenih protiv vlastitog im predsjednika i njegovih političkih ideja pjesmom “How Your Band Can Fire Bush”.

Ok Go bend je kojeg karakterizira izraziti rock zvuk što nam potvrđuje njihov drugi po redu studijski album “Oh No” koji je napravljen s pomalo izmijenjenom sastavom. Naime, umjesto starog gitariste za potrebe novog albuma došao je Andy Ross koji se odmah adaptirao, te koji osim gitarističke britkosti posjeduje umijeće prebiranja po klavijaturama čime je još više upotpunjen ritmični zvuk Go-a.

Za snimanje svog drugog albuma dečki su prevalili relativno dug put. Da bi u potpunosti uspjeli realizirati zamišljene ideje potegnuli su čak do švedskog Malmöa te tamo u suradnji s Toreom Johanssonom snimili album. Gospodin Johansson je nadaleko poznati producent zbog kojeg je recimo Franz Ferdinad postao planetarno poznat, The Cardigansi su također radili po njegovim producentskim idejama i stekli slavu, tako da je pred “Oh No” blistava budućnost.

Mnogi ljudi, a tako i sam, sasvim slučajno su saznali za Ok Go. Album im je postao poznati zbog prvog singla “A Million Ways“, čiji je niskobudžetni video spot snimljen posuđenom amaterskom kamerom u Kulashovu dvorištu, a prikazuje članove benda kako izvode zamišljenu plesnu koreografiju Damianove sestre Trish.

Spot me jako podsjeća na svojevremeno popularni “Praise You” od Fat Boy Slima. Dotični video postao je najdownloadaniji muzički spot ikada sa preko 3 milijuna primjeraka skinutih putem interneta. Spot je napravljen za manje od 10 $ i pušten u cyber opticaj bez znanja njihove izdavačke kuće.

Kako se to obično događa kod bendova, da im drugi album bude puno bljeđi od prvog, kod Ok Go je sasvim suprotna situacija. Nakon mukotrpnog snimanja između šezdeset potencijalnih stvari izabrano je trinaest koje se nalaze na albumu te je od tog materijala napravljeno četrdeset i dvo minutno pulsirajuće i ekspolzivno rock & roll djelo. U studiju su krenuli punim gasom te pokazali da njihov eksperimentalni prvijenac iz 2002. godine nije slučajno privukao pažnju na sebe.

Oštar i grubo zamišljen “Oh No” od bujice nastale isprepletenim gitarističkim zvukom pa do lako pamtivih rock pripjevaka upoznaje nas postepeno sa svojim sadržajem. Od žestoke uvodne “Invincible” koja svojim ritmom ponajviše podsjeća na The Hives u najboljim danima preko The Clashevski disco plesne, u manirima ‘magnificent seven’, izvedene “A Million Ways” pa sve do završne melodično zarazne, s lako pamtivim akordima te refrenom “The House Wins“, koja uz inteligentnu igru riječi “…you don’t have to be alone to be lonely… you might as well give in…” u nama budi melankoličan osjećaj te prst vuče na tipku ‘repete’ u potrazi za onim veselim i eksplozivnim početkom.

Druga po redu “Do What You Want” zanosna, puna energičnih rifova, a opet lako ulazi u uho, razaznaje se ona švedska škola rocka što je dokaz da je Tore tu upleo svoje prste. Na nju se nadovezuje punkerski brzim ritmom “Here It Goes Again“. Sve tako na duhovit i pomalo razmetljiv način preko “A Good Idea At The Time” prelazi u lijepu i nježno ispričanu priču “Oh Lately It’s Quiet“.

Od svega ostalog izdvojio bih još “Let It Rain” odsvirana akustičnom gitarom, nadopunjena električnim solažama, koje u svaku dobu prate vokal.

Na kraju po meni još jedan produkcijski pogodak Torea Johanssona, album koji bi trebao zadovoljiti sve The Hives, Ferdinand, The Vines te ostale fanove.