Dašak alternativnog rocka ’90-ih

Šabački alternativni rock sastav Eleven nastao je 2008., da bi već samo godinu dana kasnije izdao svoj prvijenac “A Moment of Silence”. 2012. odlično je vrijeme za njegov nastavak.

Da je ovaj album nastao u ’90-ima., siguran sam da bi se za ove momke čulo jer zvuče točno kao da su ispali iz te dekade, moćnih alter rock gitara, bučnih melodija i vokala koji podosta nalikuje na inozemne frontmene iz tog vremena.Vidi se da je album rađen od strane iskusnih glazbenika, jer zvukovno djeluje gotovo besprijekorno, moćno, efektno, sve u vidu žanrovskih odrednica alternativnog rocka kojem najviše teži, ali dojma sam da album ipak kasni petnaestak godina sa svojim izdavanjem.

Posljednjih godina dobili smo cijeli niz bendova koji su zakoračili na teren klasičnog rocka koji su podebljali alternativnim prizvukom, i u usporedbi s njima Eleven možda djeluje kao da ima problem spajanja ‘starog’ i ‘novog’ jer ovako djeluje kao neka kopija benda post-grungerske faze kojoj nije fora nadjenuti moderni prizvuk. To se posebno odnosi na vokalne dionice koje su previše predvidljive, bez potrebne izražajnosti, a ponegdje se uopće ni ne čuje što pjevač pjeva. Šteta, jer pojedine gitarske dionice, posebno kada kreću u progresivnije vode, zvuče perfektno.

Sve se to najviše može osjetiti u pjesmi “Pogledaj sutra” koja je prava rokačina, britke i eksplozivne atmosfere, odličnih gitara i pretankih vokala. S druge strane, laganiji momenti poput pjesme “Laž” zvuče rastegnuto i mračno, a dojam popravljaju tek solaže.

Vidi se napredak u odnosu na “A Moment of Silence”, pa možemo reći da je “Težina okova” put u pravom smjeru, ali za veće domete bend bi trebao osvježiti svoj repertoar nekom teškom baladom koja bi malo ublažila cijelu pruženu energiju na albumu. Najbolji primjer toj tezi mogao bi biti uspjeh Opće opasnosti i njihovih balada s posljednjeg albuma.

Sljedeća bitna mana je vokal koji često zna biti zamućen gitarama. To može zvučati dobro i zabavno na live nastupima, ali vjerujem da bi mnogi željeli jasnije čuti tekstove pjesama. Na svu sreću, za takve fanove postoji knjižica sa svim tekstovima pjesama, pa će lakše moći pratiti eksploziju albuma.

“Težina okova” nije loš album i vjerujem da bi imao odličan odjek da je izdan negdje u ’90-ima., ali danas se ipak furaju neke druge stvari zbog čega bi Eleven mogao ostati manje zapažen. Za razliku od sličnih bendova koji znaju spojiti radiofoničnost i svoje alternativne rock korijene, Eleven ostaju dosljedni sebi i time si zatvaraju poneka vrata, kao da žele ići glavom kroz zid.

Postoje pjesme koje su odlične i one su strateški smještene na početak albuma, dok kako album odmiče prema kraju Eleven popušta, pa na kraju izgleda da su imali siguran penal koji je pogodio u prečku.