Darkerska patetika

Macbeth je idealan bend za one koji slijede ovaj obrazac ponašanja: ‘Volim anđele, bit na groblju dok sviće, u suton, zimi i ljeti, u svakoj prilici. Nosim isključivo crno. Imam višak kilograma. Često patim. Nesretno sam zaljubljena. Volim poeziju. Depresivnu, dakako. Družim se s ljudima nalik meni.’ Razumijemo se.

Naravno, još su veća govna od onih s kojima se ne družim, al’, hej, bar su u crnom! Moj je život besmislen negdje do dvadesete kad naglo otkrivam ‘čarobnu’ dijetu, postajem vitka, otkrivam da mi ružičasta dobro stoji i zaljubljujem se u nemetalca.

Koliko je takvih životnih priča. Deset brojeva ‘Mojih tajni’ ne bi bilo dovoljno da ih se obuhvati. Eto, to je i moja životna priča (osim ‘čarobne’ dijete; meni je pomogla Atkinsonova).

Kad si mlad kriteriji su pojednostavljeni, dubine nema i sve što sadrži ugodan ženski vokal, kontriran jednako ugodnim muškim vokalom, prstohvat klavira, mrvicu sintića, pokoji stih na latinskom, malo orguljica, puno patetike i par zgodnih plavokosih mladića te jednu sisatu, u korzet utegnutu tetu, idealan je materijal za preslušavanje solo, u društvu, za izmjenjivanje CD-a sa simpatijom te za niz drugih razloga tinejdžerskog postojanja.

U gore opisani klišej savršeno se uklapa i Macbeth s “Malae Artes“. Recept je identičan, nema kreativnosti niti ikakvog odstupanja i to je razlog zbog kojeg ću ovom albumu dati relativno lošu ocjenu. Da je ovaj album snimljen prije desetak godina, priča, kao i ocjena, bila bi sasvim drugačija, ali plasirati ovakav neinventivni, destilirani, Domestosom očišćeni materijal zaista je neshvatljivo i krajnje bezobrazno.

Najvjerojatnije će i ovaj bend naći svoju publiku no, ja ga toplo ne preporučam i savjetujem kupovinu domaćeg proizvoda nešto bolje kvalitete: probajte Ashes You Leave.