‘Dark’ Mark opet je zasjao u mraku

Deseti album Marka Lanegana nastao je u suradnji s producentom Alinom Johannesom, Joshom Hommeom, Gregom Dullijem, Dukeom Garwoodom i Robom Marshallom. Lanegan je u povodu izlaska albuma izjavio da mu je zanimljivije raditi s drugima i surađivati na nastanku albuma jer tako dobije razne perspektive i stavove.

Osim toga, za svoje pisanje smatra da je puno zrelije nego prije petnaest godina, što ovo izdanje u potpunosti dokazuje. Kolaboracija s navedenim imenima dala je jako kvalitetno izdanje, na što smo navikli od ‘dark’ Marka, no iznenađujuće je kako je uspio i na svom desetom albumu zvučati tako svježe, snažno i uvjerljivo.

Naziv albuma odmah povlači gotičke konotacije i to nije slučajnost jer “Gargoyle” je stanovit miks goth stila osamdesetih, sirovog bluesa i elemenata elektronike i sve to zajedno zvuči toliko ‘laneganovski’ i poznato.

Naime, Lanegan ne zvuči banalno i kao da je ‘wannabe goth’. Njegov je stil oduvijek bio mračan i ‘težak’, čemu je posebno pridonio njegov vokal. Ovaj album itekako priziva “Whiskey for the Holy Ghost” i “Bubblegum” jer osjetan je ton s navedenih izdanja no ujedno su prisutni bluzerski mrak s “Blues Funeral”, stilska gracioznost s “Imitations” i neobuzdanost s “Phantom Radio”. “Gargoyle” predstavlja logičan korak u Laneganovoj karijeri, no ujedno je i dovoljno zrelo izdanje da se može nositi s njegovim najboljim ostvarenjima.

Uvodna “Death’s Head Tattoo” eksplozivno najavljuje da je Lanegan u životnoj formi te da je suradnja s dobro poznatim imenima dala najbolji  mogući rezultat. Posebno je jak Dullijev utjecaj, osim na ovoj stvari i na “Nocturne“, koja je možda i najbolji pokazatelj Markove eklektične zrelosti.

“Goodbye Beauty” kao da je s “The Boatman’s Call”, ali u blues aranžmanu, eterična i umirujuća numera koja odskače od ostatka intenzivnijih stvari.

Osamdesetima najbolje svjedoči “Drunk on Destruction“, sa stihom “I’m the target and the gun”, koji također podsjeća na tekstove iz tog razdoblja.

Od svih je najviše tipično ‘laneganovska stvar’ “Blue Blue Sea”, dok “Beehive” zvuči najhitoidnije.

“Gargoyle” je dokaz tome kako nerijetko najbolje stvari dolaze sa zrelosti i višestrukim perspektivama. Mark Lanegan u odličnoj je formi, i što se tiče pisanja i pjevanja. Još jednom je dokazao da se ‘mrak’ može opjevati u bilo kojem žanru, ako je stav iskren i znalački. “Dark” Mark to itekako zna.