Dan kad su divovi, hvala Bogu, nakratko ustali iz sna

Desetog prosinca 2007. godine u londonskoj O2 Areni rock divovi su prvi put nakon mitskih antičkih vremena malo prošetali Zemljom, odsviravši cjelovečernji koncert u čast Arhmeta Erteguna, osnivača Atlantic Recordsa.

Istina je da se nakon smrti Johna Bonhama i raspada grupe 1980. godine Jones, Page i Plant nisu pretjerano skrivali, već su svatko na svoj način zadržali visoke profile i respektabilne karijere rock plemstva. Page i Plant čak su i svirali skupa, između ostalog i u Hrvatskoj, no u prave rock divove pretvaraju se tek kad su svi skupa i kad nose magično ime Led Zeppelin.Stoga je ekskluzivni koncert u O2 Areni izazvao nezapamćeno zanimanje i ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao ‘koncert s najvećom potražnjom za ulaznicama’. Gotovo pet godina poslije, u srijedu 17. listopada 2012., koncertni film pod nazivom “Celebration Day” na kojem je dokumentiran taj događaj premijerno je u kinima vidjela svjetska publika, uključujući i hrvatsku.Film/koncert počinje starom snimkom dolaska Led Zeppelina na koncert u Tampi na Floridi, koji je svojedobno također bio rekorder kao najposjećeniji samostalni koncert nekog izvođača. Uskoro na binu izlaze Jones, Page i Plant, a u stolicu Johna Bonhama sjeda uistinu jedini bubnjar koji je mogao zauzeti njegovo mjesto – njegov sin Jason.

“Good Times Bad Times” i “Ramble On” služe kao zagrijavanje. Svi se još drže ukočeno, no odmah je vidljivo da se doimaju kao pravi bend. Iako je bina velika svi stoje stisnuti jedan blizu drugoga.

Na “Black Dog” događa se klik. Jimmy Page počinje se znojiti, Bonham i Jones sviraju ukrštenih pogleda, a Plant se potpuno uživljuje i poigrava fraziranjem.

Glasnice Roberta Planta više ne mogu podnijeti nekadašnju torturu, pa on tijekom koncerta ne vrišti kao nekad (te vjerojatno zato nema “Immigrant Song”), no svojom izvedbom, komunikacijom s ostatkom benda i pojavom, on je još uvijek ono pod što ga se općeprihvaćeno svrstava – jedan od najboljih, odnosno sama definicija rock pjevača.

Plant je prije izvedbi “Trampled Under Foot” i “Nobody’s Fault but Mine” naveo kako su te pjesme njihove verzije pjesama Roberta, odnosno Blind Willie Johnsona, konstatirajući pritom da su i spomenuti bluesmani u duhu tradicije bluesa vjerojatno te pjesme preuzeli od nekog drugog, što može biti zanimljivo kada se zna da su Zeppeline optuživali za ‘posuđivanje’ bez navođenja izvora od drugih naročito starih blues pjevača.

Plant se ipak nije osvrnuo na porijeklo pjesme “Dazed and Confused” čija izvedba je, po starom običaju Led Zeppelina, bila vrhunac koncerta. Verzija je uz bok legendarnih snimaka iz doba divova te je svaki pravi fan Zeppelina mora nabaviti. Teško je nakon toga izabrati pjesmu koja bi se mogla nastaviti na tako monumentalnu pjesmu, no pomaže ako u repertoaru imate “Stairway to Heaven“.

Među poslasticama koncerta svakako treba spomenuti i “For Your Life” s albuma “Presence” koja je taj dan prvi put izvedena uživo.

John Paul Jones se tijekom koncerta potvrdio kao najkorisniji ‘treći kotač’ u povijesti rocka (ili povijesti trećih kotača). S nepodnošljivom lakoćom izbacivao je bas dionice monumentalne snage, a kad bi se prebacio na klavijature pokazao je koliko je upravo njegov doprinos na tom instrumentu bio bitan u drugoj fazi benda.

Jimmy Page publiku je počastio punim arsenalom. Nije izostalo ni gudalo, ni teremin, ni crveni Gibson EDS-1275 s dva vrata, ni pedale, ni nepregledan niz fantastičnih riffova i soničnih delicija koje su proizvele njegove gitare.

Cijeli događaj vjerojatno je ipak najviše značio Jasonu Bonhamu koji je tijekom nastupa djelovao najemotivnije od svih. Nekoliko puta usmjerio je pogled u nebo i pokazao tetovažu s tri isprepletena kruga, simbol Johna Bonhama s tzv. “Zoso” albuma. Jason je drugačiji bubnjar od svog starog no jednako snažan. Na mig Jimmya Pagea upravo su njemu dali da kratkim ali frenetičnim bubnjarskim solom zaključi “Rock and Roll” i cijeli koncert.

I to je bilo to. U publici su krenule poneke suze, no svjetla pozornice su se ugasila i reunion turneje nije bilo nit će je po svemu sudeći biti, a tako je vjerojatno i najbolje jer neke legende je uistinu bolje ostaviti na miru i ne mrcvariti ih isključivo zbog nostalgije i novca.

Film “Celebration Day” snimljen je bez mudrovanja. Linearno prati radnju koncerta, bez presijecanja s komentarima ili nečim sličnim. Jedino se povremeno koristi efekt koji slici daje zrnati retro štih starih snimki, no i on se dobro slaže s kamerom i osvjetljenjem koje na sreću nije presvijetlo kakva znaju biti osvjetljenja na snimkama koncerata.

Sve što čini film svirka je četiri čovjeka na bini koja je snimljena sa 14 kamera. Kako koncert odmiče i režija prati svirku te postaje sve dinamičnija. Vjerojatno nikad nećemo dobiti detaljniji i bolji uvid u svirku Led Zeppelina od ovog filma.