Daleko je jazz od zena

    1075

    John Mclaughlin

    Industrial Zen

    Datum izdanja: 25.05.2006.

    Izdavač: Universal / Aquarius Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. For Jaco
    2. New Blues Old Bruise
    3. Wayne’s Way
    4. Just So Only More So
    5. To Bop Or Not To Be
    6. Dear Dalai Lama
    7. Senor C.S.
    8. Mothers Nature

    Brojne su varijacije jazza dogurale do stvarno raznih pravaca i podpravaca u kojim se manje više pojavljuje sve. Ona je stara forma evoluirala u prilično veliki broj jazz pravaca koji su filozofijom ostali na putu ideja začetnika, ali su tehnički i izvedbeno napredovali u svim aspektima. Nekako je teško odlučiti se za tradicionalno ili moderno, to nas određuje, kao osobu, a tako je i u jazzu.

    Ipak u glazbi je katkada, posebno u jazzu, moguće raditi kompromise, a to sasvim lijepo ovim albumom dokazuje McLaughlin. On je uspio ono što svatko pokuša, a rijetko tko uspije, uspio je spojiti tradicionalno i moderno.

    Iako album nije pretjerano zanimljiv ima svoje svijetle trenutke, ali i stvarno nepotrebne duge završetke koji nisu uopće potrebni. Čine album sporim i tromim iako su skladbe vesele i jazzerski skakutave. I to je zapravo sve suvislo što mogu reći, a da ne budem tipično sklon frazama u recenziranju.

    Koliko zapravo zen ima veze s jazzom stvarno mi je enigma, ali ovako od oka rekao bih nikakve.

    Muziku podržava

    Dapače, sumnjam da Dalai Lama uživa u tako nečemu iako ovaj albumu ima skladbu posvećenu baš njemu (“Dear Dalai Lama“). Štoviše čak ni povremeni izleti s nekakvim istočnjačkim ritmovima i zvukovima ne uspijevaju učiniti da album bude više zen, a manje industrial. Naravno i ovdje je riječ o iznimnim glazbenicima pa bi bilo amaterski nazvati ovaj album lošim, ali svakako radi se o svojevrsnom eksperimentu Johna.

    Odlična gitara, kojom se poigrava i sam McLaughlin, drži to sve nekako na okupu, ali bez armature. Mogao bi reći da se album sastoji od puno sastojaka koji kao da trebaju nešto da ih zadrži na okupu. I synth je dio te konfuzije i samo pojačava osjećaj zbunjenosti koji se pojavljuje slušanjem ovog albuma. Bubanj je pak prilično predvidljiv, zajedno sa saxom i ne pridonosi nekom boljem općem dojmu.

    Dvije skladbe u kojima se pojavljuje vokal, već ranije spomenuta za Dalai Lamu i “Mother Nature“, donekle razbijaju album, ali i dalje to je jedna vrlo čudna kombinacija zvukova. Kada kažem vokal onda ne očekujte neki pjev, nego jednostavno glas. Nema tu puno riječi ili rečenica. Kako je cijeli album idejno i producentski djelo samog Johna McLaughlina, a dosta je toga i odsvirao, kako na girati tako i na synthu biti ću toliko slobodan njega okriviti za većinu.

    Ovaj se album neobično dugo vrtio u mom playeru i svaki sam se put nadao čuti nešto novo, otkriti nešto neobično i posebno zanimljivo, a svaki sam put naišao samo na neobično. I koliko god se ja trudio učiniti ga slušljivim i čak tjerati ga da mi uđe u uho, nisam uspio.

    Nažalost onaj prvi osjećaj ostao je sve do trenutka kada sam morao posložiti dojmove i napisati par riječi. A možda će i zadnja rečenica najbolje opisati stanje stvari: potencijalno zanimljiv jazz album s natrohama moderne i pokušajem osuvremenjivanja.

    Muziku podržava