Dakle, službeno je – ‘novi’ Chainsi nisu samo posthumni projekt

    2066

    Alice In Chains

    The Devil Put Dinosaurs Here

    Datum izdanja: 27.05.2013.

    Izdavač: Capitol Records / Universal Music

    Žanr: Alternative, Grunge, Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Hollow
    2. Pretty Donw
    3. Stone
    4. Voices
    5. The Devil Put Dinosaurs Here
    6. Lab Monkey
    7. Low Ceiling
    8. Breath On A Window
    9. Scalpel
    10. Phantom Limb
    11. Hung On A Hook
    12. Choke

    Nesretni trojac predvođen rock facom Jerryem Cantrellom napokon je uspio položiti nekoliko cvjetova na grob svog over-doziranog pjevača i krenuti dalje.

    Barem se tako činilo kada su Alice In Chains svoj povratnički album “Black Gives Way To Blue” obojili oproštajem od Laynea i uvjeravanjem fanova da ipak imaju pravo nastaviti (ili barem pokušati) bez njega. “The Devil Put Dinosaurs Here“, njihov peti album (odnosno drugi, ako baš moramo dijeliti njihovu karijeru) ima priliku biti nešto manje od prethodnog. Pri tom ne mislim na kvalitetu, već ima priliku biti jednostavno – album.Nikakav povratak, nikakav reunion, nikakvo upoznavanje s Williamom DuVallom, nikakvo gledanje začuđene javnosti koja poručuje ‘Kako se samo usuđujete?!’, nikakva borba s očekivanjima, nikakvo seciranje pjevanja i uspoređivanje s “Rain When I Die”, “Them Bones” ili “Sludge Factory” (okej, možda samo malo), nikakvo oporavljanje od gubitka i tragedije. Jednostavno, nastavak života i novi – još jedan album.

    Sludgerske gitare, tužne melodije i mračne riječi. Dobro je Cantrell rekao: “Mislim da nitko neće biti iznenađen novim albumom“.

    Hollow” započinje dobro poznatu depresiju (“All of the colors turn to gray, don’t even matter anyway“), “Stone” je nastavak na “Check My Brain”, a riffovi i atmosfera na “Phantom Limb” točno su ono što se čekalo od Alice in Chains i vjerojatno više nikad neće silaziti s njihovih set-lista.

    Muziku podržava

    Zašto baš ove tri? Upravo te pjesme najavljivale su album u ulogama nekakvih singlova i upravo te pjesme najbolje je što ovaj album nudi (koliko god ne bilo cool hitove proglasiti najjačim snagama). Daleko od toga da se u ovih sat vremena ne može naći još brutalnih stvari, ali akustična “Scalpel” sigurno nikad neće prići ni blizu “Roosteru”, nedavnoj “Your Decision”, o “Nutshell” da i ne pričam.

    Nekoliko popastičnih hard rock pjesmica kao “Voices” ili “Low Ceiling” pokazuju da je sredina albuma malo jednolična i blijeda, ali odlična je stvar što svako malo iskoči dobar groove ritam sekcije (“Lab Monkey“) ili poznate dualne melodije s vokalima (“Pretty Down“) koje i u ovoj postavi jako dobro funkcioniraju. Premda, sad je definitivno jasno da, iako William pjeva više nego prošli put, Cantrell je čvrsto uzeo uzde u svoje ruke i odlučio biti i glavni vokal, i glavni gitarist i glavni autor. Uostalom, dvoje od toga bio je i u prošlim vremenima.

    Tamo negdje na sredini našla se i naslovna stvar albuma koja se na svoj spooky način nekako pohrvala s današnjim društvom i organiziranom religijom – “The devil put dinosaurs here / Jesus don’t like a queer / No problem with faith / Just fear“. Jedna od specifičnijih stvari ovog benda, stvar s genijalnim idejama, super atmosferom i mega zvukom, ali i pjesma koja je bez problema mogla biti upola kraća od svojih 6 i pol minuta.

    Čini mi se da ovim albumom Alice In Chains uspijevaju ustaliti svoj status rock veterana i da su svojim stilom omogućili da imaju trajnu karijeru. Karijeru koju zbog razine žestine koju nose i tempa kojim sviraju mogu njegovati bez prevelikih uspona, padova ili kriza srednjih godina (u koje znaju upasti neki žešći žanrovi).

    Ovakvih albuma mogu napraviti još nekoliko bez straha da se osjećaju nezrelo ili da ih netko uspije osuditi da su smekšali ili se promijenili (osim kose u Cantrellovom slučaju). To im ratoborna publika vjerojatno ne bi oprostila. Iako, ovom bendu ionako jednu stvar neki već dugo odbijaju oprostiti. Svi znamo koju…

    Muziku podržava