Da su Oasis još živi, zvučali bi točno ovako

Kažu da je ‘bratska ljubav neraskidiva’, a imamo toliko modernih primjera koji ubijaju staru narodnu… Plaćanje kredita, komadić zemlje, ljubomora, roditelji vole više ‘onog drugog’… To su neki od razloga u normalnom puku. Gallagheri nikad nisu bili normalan puk.

Još od najranijih dana Oasisa znalo se koji brat je pametniji, a koji je blesan svoje vrste. Još od tada se znalo tko je alfa i omega, a tko se samo trudi biti alfa mužjak. Dok je jedan pokušavao voditi normalan život, drugi je skakao iz kreveta u krevet, iz skandala u skandal. Jedan je pisao sve pjesme, a jedan je samo zavlačio iste…Je li i danas tako? Ne.Negacija je namjerno napisana velikim slovima jer se pokazalo da koliko god da je zadnjih dvadesetak godina Liam Gallagher bio blesaviji, toliko zna što želi, dok je Noel malo zaostao u nekom svom điru koji je i gušio Oasis posljednjih godina.

Oasis je bio Liamov bend, a stariji brat Noel došao je tek naknadno u njega i odmah preuzeo glavnu ulogu, te nije nikoga ništa pitao što i kako. Isprva, izgledalo je da Liamu to odgovara jer može tulumariti do mile volje, ali rođenje prvog sina drastično mu je promijenilo život. U glazbenom smislu, počeo je pisati pjesme za bend.

Na svakom albumu od pjesme “Little James” s lošeg “Standing on the Shoulder of Giants” jasno se moglo iščitati koju pjesmu nije napisao Noel jer su razlike bile i više nego očite, iako pjesme svrstavaju u isti fah. Britpop starijeg brata kretao se prema gromoglasnim baladama, dok je Liam više istraživao zvuk od The Beatlesa naovamo. To se najbolje može vidjeti (i naravno čuti) na prvim albumima u post-Oasis fazi jer album Beady Eyea zabavan je i razonodan, dok se Noelov guši u pretenzijama velikih pjesama.

Od raspada Oasisa, Noel je vrlo često sam uz gitaru svirao pjesme Oasisa i na tome dodatno zarađivao na staroj slavi, dok Liamova ekipa (cijela zadnja formacija Oasisa bez Noela) to nije htjela, iako bi bilo fer da izvode barem svoje pjesme koje su napisali. Prilikom tih nastupa bilo je jasno da će Noel okupiti plaćenike koje će moći mijenjati kao čarape, a cijeli bend prozvao je svojim imenom Noel Gallagher’s High Flying Birds.

Dakle, Noel Gallagher’s High Flying Birds četveročlani je bend, a osim Noela Gallaghera, tu su i Jeremy Stacey, Lenny Castro i Mike Rowe. Zvučno gledajući, oni su legitimni nasljednici Oasisa jer se zvučno uopće ne razlikuju od posljednjih albuma koji i nisu nešto predobro prošli niti na Otoku, a niti u svijetu.

Da se nešto kuha i da se stvar približava finalizaciji, mogli smo primijetiti tijekom ljeta kada je Noelov PR počeo opasno zasluživati svoju plaću jer je od tada sam Noel doslovno svakodnevno završavao u novinama s barem nekom totalno nebitnom izjavom. I konačno, sredina listopada je stigla, album je objavljen.

Album nema neki poseban naslov, a možda je tako i bolje jer pokazuje manjak inovativnosti koja ujedno opako nagriza i same pjesme. Teško je vjerovati da je jedan autor koji je napisao toliko besmrtnih pjesama zapao u kolotečinu kojoj se jednostavno ne vidi kraja. To se osjećalo pri završnim albumima matičnog benda, a nažalost, nastavlja se i ovdje.

Onaj tko obožava posljednje radove Oasisa, posebno one laganije momente koji su produkcijski dignuti u nebesa, vrlo vjerojatno će do bola ludovati i za “Noel Gallagher’s High Flying Birds”, ali to je samo sjena talenta kojeg ovaj glazbenik posjeduje što je dokazao s prva dva albuma “Definitely Maybe” i “(What’s the Story) Morning Glory?” koja su izdana u razmaku od samo godinu dana.

Na “Noel Gallagher’s High Flying Birds” radilo se znatno duže što dokazuje posljednja pjesma na albumu “Stop the Clocks” koja datira još iz 2001., a naknadno je izbačena s “Don’t Believe the Truth“, a kasnije i s istoimene kompilacije. Malo je čudno što jedna pjesma čak dva puta nije dobila bendovski blagoslov, a sada odjednom vrijedi… Nažalost, previše pjesama nalikuje “Stop the Clocks”.

Prevelika sličnost pjesama glavna je mana ovog albuma jer su sve rađene po receptu demo materijala s akustičnom gitarom nakon čega su kasnije u produkcijskom dijelu ubačene orkestracije. Nekako mi se čini da su mnogi instrumenti ostali pomalo zapostavljeni, posebno električna gitara koja ga je proslavila.

Album je najavila pjesma epohalnog naslova “The Death of You and Me” s kojom se očekivao veliki obračun s mlađim bratom. On je ipak izostao, barem u toj pjesmi, iako su sudske tužbe sijevale s obje strane zbog toga tko je što rekao kada to nije trebalo o raspadu Oasisa. Ako se netko nalijepio na singl “The Importance of Being Idle” s albuma “Don’t Believe the Truth” tada će sigurno obožavati i ovu skladbu, iako je čista kopija iste. Otočki uspjeh spomenutog Oasisovog singla kao da je i u cijelosti inspirirao album, jer nije da samo “The Death of You and Me” nalikuje na nju.

Vjerojatno je to i glavni razlog ogromnog hypea koji je ponovno usmjeren prema starijem Gallagheru jer svi britanski mediji pišu samo o njemu, kao da više nitko drugi ne postoji, te se izmjenjuju u hvalospjevima za ovaj podosta prosječan album.

“(I Wanna Live in a Dream in My) Record Machine” jedna je od balada koja bi mogla dobro proći, uvodna “Everybody’s on the Run” također, ali kako dalje šaramo po albumu teško više raspoznajemo pjesme zbog njihove prevelike sličnosti, kao da se uzela metoda copy/paste s malim tehničkim promjenama.

Primjer za to može biti “Dream On” koja počinje žestokim akustičnim riffom koji je već u sljedećem momentu potisnut u drugi plan, a u prvi se izbacuje veliki refren i falsetirani Noelov vokal. Isprva me ritmički pjesma podsjetila na “Mucky Fingers”, ali to je bila tek prividna varka jer izgleda da Noel uopće više ne želi svirati žestoke rock stvari.

Najveći odmak od svega na albumu pruža pjesma “AKA… What a Life!” koja ima nevjerojatan plesni naboj obojan laganim ritmičkim dionicama i odlično ubačenim gitarskim dionicama. Pjesmu bi mogli zavoljeti fanovi bendova poput Hurts, pa uopće ne čudi što je pjesma izabrana kao singl za najavu albuma.

Početkom godine, u vrijeme izlaska Beady Eye prvijenca, rekao sam da smo dobili novog kralja u obitelji Gallagher. Sada, nakon izlaska i druge frakcije to je i potvrđeno. Dok je Liam u potpunosti odlučio raskrstiti s pjesmama Oasisa i malo dublje ući u srž britpopa, Noel je nastavio tamo gdje tone zadnjih desetak godina, a to su bezlične gromoglasne balade. “Different Gear, Still Speeding” zabavan je i dobar album, dok “Noel Gallagher’s High Flying Birds” to jednostavno nije. Previše je tu bezličnih stadionskih tonova s prevelikim refrenima gdje se izgubila sva iskrenost koja je, siguran sam, obilovala u demo verzijama pjesama samo s akustičnom gitarom.

Britanci već u startu ponovno dižu Noela u nebesa, pa neka tako i ostane jer smo i s posljednjih nekoliko albuma vidjeli da oasismanija na Otoku ne jenjava, dok su u ostatku svijeta postali tek drugorazredan bend. Prava je šteta zbog toga, a sada smo dobili odličan razlog. Da Noel nije bio toliki autokrat i da je sve funkcioniralo kako treba funkcionirati u jednom bendu, danas bi Oasis bio u rangu U2, Peppersa, Coldplaya i sličnih, a ovako smo dobili dva benda koja će harati Otokom, a dalje neće previše odletjeti jer britpop još malo gdje uspijeva doći na plodno tlo.

Raspadom Oasisa, dobili smo dva Oasisa koji se sada zovu drugačijim imenima od kojih je Noel Gallagher’s High Flying Birds onaj slabiji. Barem zasad…