Čuti jednom i spremiti što dalje od vidokruga

Slušajući “Croatoan“, uopće se ne čudim što je Philadelphijskom bendu Starkweather ovo tek treći album u petnaest godina postojanja. Nezanimljiva, naporna mješavina hard corea, deatha, heavya, dooma i rocka, prilagođena modernijim standardima tek je jedno u hrpetini sličnih djela koja se, pa gotovo da mogu reći svakodnevno nude u bezbrojnim količinama. Bez da u nj(ima)oj ima ičeg suvislog što bi moglo privući ozbiljnije slušatelje.

Death i hard growlovrištanje miješano s clean i female vokalima, uobičajeni gitaristički riffovi, bez reda slagani ritmički prijelazi, sve je to već milijardu puta odslušano, i nije mi uopće jasno zašto se ljudi muče da stvaraju ovakvu muziku. Jer, i za ovakav kaos treba odvojiti poprilično vremena.

Dovoljno bi bilo da se okrenu oko sebe i shvatili bi, valjda, da ovakvog materijala ima na bacanje, pa bi svoje slobodno vrijeme upotrijebili za nešto korisnije.

Usprkos osvježenjima koja nude u prvom redu ženski vokali, i to većinom u back izvedbama, poput onih u pjesmama “Vespertilian” ili “Hushabye: Goodnight“, ili balada “Wilding“, otpjevana clean vokalima, koja pri kraju ubrzava, ovaj dosadan i još k tome skoro poput Amazone dugačak materijal, jako je teško slušljiv.

Zato ne daj Bože da ga netko baš mora slušati ili da je na to prisiljen iz tko zna kojeg razloga. “Croatoan” trebao bi se zadržati u fonoteci jedino ako vam ga netko pokloni, pa iz čiste uljudnosti uzmete.

U svim drugim slučajevima raditi što šire krugove oko njega.