Čudna, ali dobra kombinacija

Jedna od najčudnijih kompilacija koje sam vidio u životu je ovo izdanje The Obale, budući da iza sebe imaju jako malo studijskih albuma (samo dva) i nekoliko nastupa na dalmatinskim festivalima, pa da ne budu samo te pjesme zastupljene na albumu posudili su od bivšeg benda (Daleke obale) nekoliko pjesama koje su napisali Hrepić-Ukić i nekoliko neobjavljenih i evo ga, to je to, “The Best Of – Kombinacija“.

Album sadrži 17 pjesama od kojih su neke aranžmanski promijenjene, a neke ostavljene u svojem originalnom soundu. Kronološki nisu posložene, već su razbacane bez određenog reda što izdanju daje svojevrsnu dinamiku.

Presjek njihove karijere pokazuje da se bend ponajviše snalazi u dalmatinskom popu obogaćenom nešto žešćim gitarama, ali najbolje skladbe su one festivalske koje kao da su rađene za pijančevanje pod maslinom na nekoj lokalnoj ljetnoj fešti. U tom điru se ističu “Marjanska pisma” i “Gajeta“.

Naravno, bez najvećih hitova ovo izdanje ne bi imalo smisla pa su tako postavljene i “Hrvatski kraljevi” i “Za ljubav” koja nam je još jednom pokazala da se bivša pratilja missice Anđa Marić prerano ostavila glazbene karijere.

Vjerojatno najžešća stvar koju je Daleka obala ikad napravila, “Prolaze mi godine“, ovdje se nalazi u nešto okrnjenom, akustičnijem zvuku i time se izgubila sva energija koju pjesma posjeduje, ali je zato nešto bolja situacija s pjesmom “Što te više gledam” koja je dobila pravi hrapavi muški vokal. Do kraja albuma se nalazi još niz klasičnih The Obala skladbi poput “U ime zakona” pa je kompilacija lijepo zaokružena.

Iako na prvi pogled ovo izdanje izgleda vrlo glupo i nepotrebno, slušajući ga, ubrzo se promijeni mišljenje jer većina skladbi su pravi ljetni hitovi pa misli brzo odu u ljetne mjesece, plažu, more, sunce… Nije sve idealno jer su ubačene neke pjesme koje zasigurno usporavaju ritam albuma (najbolji primjer “Šta ćeš mi sad“), ali okvirno gledajući album je dobar makar bi bilo bolje da je izdan kroz nekoliko godina i nakon još nekoliko albuma.

Trio Dvornik-Hrepić-Ukić su postojani već skoro deset godina i jedni su od najboljih predstavnika tradicionalnog dalmatinskog pop-rocka i nadam se da će takvi ostati još dugo vremena jer nam mogu pružiti mnoštvo dobrih skladbi što su pokazali i u svojim karijerama prije The Obale.