Čovjek u crnom na zelenom otoku

    1702

    Johnny Cash

    Live In Ireland 1993.

    dvd

    Datum izdanja: 31.10.2006.

    Izdavač: Island Def Jam / Aquarius Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Daddy Sang Bass
    2. Keep On The Sunny Side
    3. Georgia On A Fast Train
    4. Ring Of Fire
    5. Folsom Prison Blues
    6. Get Rhythm
    7. I Still Miss Someone
    8. A Boy Named Sue
    9. Ghost Riders In The Sky
    10. Long Black Veil
    11. Big River
    12. Jackson
    13. Wabash Cannonball
    14. Will The Circle Be Unbroken
    15. Forty Shades Of Green
    16. I Walk The Line

    Nakon smrti Johnnyja Casha 2003. godine, otvorio se prostor za razna dosad neviđena izdanja country legende, bombardirali su nas kompilacijskim albumima, neobjavljenim snimkama, filmovima, ukratko ‘tupacifikacija’ u punom smislu riječi. Koncertni zapis iz Irske, snimljen 1993. za lokalnu televiziju iz Dublina, ne donosi apsolutno ništa spektakularno niti revolucionarno, no ipak pruža dovoljno (ipak) predvidive zabave za svakog obožavatelja Čovjeka u crnom.

    Cashova je karijera te 1993. bila gotovo na najnižoj mogućoj razini, najlakše je reći kako je – prije nego što će ga godinu dana kasnije uskrsnuti Rick Rubin s “American Recordings” – prvenstveno životario zahvaljujući staroj slavi izvodeći hitove koji su ga proslavili godinama prije. I prije nego biste pogledali popis pjesama izvedenih na koncertu, kladim se da biste uspjeli nabrojati barem osam ili devet za koje biste zasigurno pretpostavili kako ih ondje otpjevao.

    Međutim, koliko god osobno bio obožavatelj Johnnyja Casha oduševljen bilo kojim njegovim uratkom (osim, jasno onih čisto iskomercijaliziranih kojih je, nažalost, sve više i više), sam početak ovog DVD-a nije mi izgledao obećavajuće. Zašto? The Carter Family.

    Općenito, najveća zamjerka čitavom dojmu ide upravo njima. Poznato vam je kako je i Cashova supruga član Carter obitelji, a njoj su se ovdje pridružili kći Rosie i sestra Helen sveukupno izvevši sedam od šesnaest pjesama (ne računajući uvijek fantastičan duet June i Johnnyja u pjesmi “Jackson“).

    Muziku podržava

    Za moj ukus ipak previše (osobito u “Will The Circle Be Unbroken” otpjevanoj pred kraj, doista sam u jednom trenutku pomislio kako su se u stankama hrabrili alkoholom), tim više što je početak nagovještavao – dijelom i zbog hladnog irskog prijema – kako će se koncert pretvoriti u show davno pregaženih zvijezda koji bezuspješno pokušavaju dokazati kako još nisu za otpad.

    Sve, ali apsolutno sve upućivalo je na mlaku drugorazrednu predstavu salonskih izvođača, uključujući prisutnost i početne treme, kojeg biste najradije željeli zaboraviti netom po slušanju.

    Ali onog trenutka kad su Carterovke sišli s pozornice, a Johnny Cash rekao klasično: “Hello, I’m Johnny Cash“, liznuo trzalicu, znate da slijedi “Folsom Prison Blues“. I od tog trenutka, kao da započinje novi koncert, maksimalno usredotočen, sirov, nabijen onom prepoznatljivom energijom, magijom i kemijom. Nevjerojatno je kako tada šezdesetjednogodišnji Cash i njegov bend (napomenimo kako je W. S. Holland na bubnjevima) zvuče nabrijano i cool (dojam je vizualno pospješen crnim odjelima, pa imate osjećaj kao da su ispali iz kakvog Tarantinovog filma), kako svaki stih iz “Folsom Prison Blues”, “I Still Miss Someone“, “A Boy Named Sue” i country horrora “Ghost Riders In The Sky” zvuči mladenački opako.

    Vidno uzbuđen Kris Kristofferson pridružio se svom idolu na pozornici u “Long Black Veil” i “Big River” i jedan je od rijetkih izvođača koji dokazuje kako možda nije uopće potrebno imati dobar glas (i sluha, reći će oni zlobniji) za uvjerljivo isporučiti, čak i napisati pjesme s kojima se svi možemo poistovjetiti (njegove pjesme proslavili su drugi, Janis Joplin primjerice…).

    Forty Shades Of Green“, kontroverzna Cashova pjesma za koju se ni dan danas ne zna tko ju je doista napisao, izazvala je jedinu neugodnost na koncertu. Cash ju je najavio riječima: “Prepiru se tko ju je napisao. Ja sam ju napisao ’59…“, da bi netko iz publike prilično glasno dobacio: “Ne, nisi…“, “Da, jesam…” uzvratio je Cash i skupa s Kristoffersonom, Carterovkama i Sandy Kelly (Irkinja poznata po obradama pjesama Patsy Cline) otprašio ju do kraja završivši koncert s nezaobilaznom “I Walk The Line“.

    “Cash u Irskoj” nema povijesnu važnost poput njegovih zatvorskih koncerata iz Folsoma ili San Quentina, već je profesionalno odrađen s kvalitetnom izvedbom i kvalitetnim pjesmama, bez nepotrebnog podilaženja ili bilo kakve namjere impresioniranja publike.

    Johnny Cash, njegov bend, prijatelji i voljena supruga jednostavno su na pozornici radili isto ono što bi radili i da ispred njih nema publike. Pa čak i da ih nitko nije došao slušati, oni bi uživali izvodeći njima drage pjesme.

    Muziku podržava