Čovjek koji je znao

Prije par godina jedan tada potpuno anoniman čovjek napisao je zbirku pjesama i nazvao je “Svet je moj, ali ima vremena”. Možda je u tom trenutku čak i sam sebi zvučao smiješno, ali je znao. Danas je taj čovjek poznatiji kao Aleksandar Stojković – St., i vjerojatno uživa više nego ikad. Kako i ne bi kad je njegovom Goriboru upravo izašao službeni album prvijenac nazvan “Goribor“. O čemu se radi?

Goribor je prije imao dva albuma (“Hoću kući” i “Ono što te ne ubije to te osakati”) koji su rađeni u kućnoj produkciji te na kraju izdani za etiketu Slušaj najglasnije Zdenka Franjića. Ovaj službeni je objavljen za Dancing Bear, a rađen je na foru da se izaberu najbolje pjesme s ta dva albuma, nadoda još par novih pjesama te da se to sve snimi pod producentskom palicom Edija Cukerića. Kao što sam i očekivao, bio je to pun pogodak.

Uvodna pjesma “Sjajne niti” je ujedno i prvi singl benda koji se više-manje uspješno drži na našim top-listama.

“Hoću da živim” je jedna od rijetkih pjesama koje mi zvuče lošije nego prije. To je jedna jako bolna pjesma, koja kao da prikazuje scenu ispovijedi kod svećenika, prikazanu stihovima: “I priznajem, nisam se snašao, s ljudima našao, u neku mračnu priču ranu ušao, ali dobro sad dobro je i jasno mi je zašto tako moralo“, te ključnom porukom “Da bi se od srca smejao, od srca mora i da se plače“, kojom kao da tješi samoga sebe misleći da to tako mora biti. Odlična pjesma za koju bi se moglo bi se reći da je blago uništena korištenjem pretjeranih efekata, vjerojatno i jedina za koju će mi trebati još neko vrijeme da mi legne kao što mi je legla prva verzija.

Sljedeća stvar, “Dalaja Lama“, ima ogroman potencijal da postane ultimativni hit. Odlično začinjena nekim sitnim preinakama, prije svega ubacivanjem živog bubnja na kraju, nameće se kao jedna od najboljih pjesama na albumu. Pjesma “Ko sam” opisuje Aleksandrov karakter, a “Bez” govori koliko je on zapravo uvjeren u svoj životni put – “A moja majka brine, šta drugo da radi, sin joj sve zna, samo ne zna da se prilagodi, a ja nešto slutim da baš tako treba, da moj život crpi snagu iz nereda“.

“Nije da nije” je još jedna jako zanimljiva pjesma, također potencijalni hit koji na koncertima publiku dovodi do ludila. Sjetimo se samo KSET-a. “St. Bluz” govori o St.-ovim radničkim i ovisničkim danima, a “Rolamo” je potpuno nova pjesma. Svaki put kad je slušam se naježim – “Ti više nisi ti, a ni ja već dugo nisam ja, zajedno odgovaramo na tuđa pitanja, izgubljeni u moru kompromisa, u delimično zagrejanim stanovima, s prozorima bez lepog pogleda, i po vodi hodamo, i u blatu spavamo, samo da zaboravimo, samo da sve zaboravimo“. Dodatnu jezu izaziva zvuk usne harmonike. Joy Division na kvadrat.

“Vreme” je prva stvar koju sam ikad čuo od Goribora, i to je činjenica zbog koje se u meni budi posebne emocije svaki put kada je čujem. Možda je i ovaj put trebala biti uvodna pjesma. Nakon nje se na albumu javljaju “Bas cunami” i “Ne“, te sljedeći singl “Voli me” koji je još jedna nova stvar. Uz interesantan tekst u kojem on po tko zna koji put do najsitnijih detalja opisuje svoju tešku narav (“Živim sam zato što sam zajeban, kuvam zato što moram a ne zato što tako kaže moda“), te još interesantnijeg i lako pamtljivog refrena (“Ljubi me, voli me, na kolac nabodi me, ali kad te molim na miru ostavi me“), ova pjesma će vjerojatno lansirati Goribor u sam vrh mainstream scene.

Zadnje dvije stvari (“Glupo” i “Mislim“) govore o preispitivanju njegovih životnih odluka, i na neki način slikovito opisuju da na kraju ipak priznaje kako je vjerojatno cijelo vrijeme bio u krivu. Odličan album, po meni uz The Chweger i najbolji album godine.

Album koji ima sve odlike, odličnu muziku i genijalne tekstove koji se idealno uklapaju uz Aleksandrov tmurni, paćenički glas. Tekstovi možda nekome mogu zvučati pretenciozno, ali to je istinita priča, priča čovjeka koji je prošao kroz ‘sito i rešeto’. Zadivljuje lakoća i način na koji opisuje te svoje teške trenutke.

Još više me zadivljuje to koliko mi je malo vremena trebalo da mi legnu nove stvari. S producentske strane je sve super odrađeno, Cukerić je odlično obavio posao. Nešto je izmijenio, nešto ostavio nepromijenjeno, jedino ostaje žal zbog “Hoću da živim”. Mislio sam da će uvođenje živog bubnja ubiti onu hipnotičnost koju je stvarala ritam-mašina, ali ovo sada je još luđe.

Shvatio sam to još ljetos u Puli kada je Goribor nastupao u revijalnom dijelu Art & Music festivala. U životu ću vjerojatno uvijek žaliti što nisam gledao Pink Floyde i EKV, ali sam zato neizmjerno sretan što živim u vremenu Goribora.

“I po vodi hodamo, i u blatu spavamo…”