Country mrak

Kako zvuči album koji je, kao da je planirano, izdan nekoliko tjedana nakon suicida glavne svjetske glazbene zvijezde? Upravo kao “Let Love In“, koji je izdan 19.4.1994.

1994., nakon što si je hipersenzibilni Kurt Cobain propucao glavu, svijet glazbe bio je u histeriji. Isti mjesec (točnije 26.4.1994.) će i Johnny Cash objaviti svoj, danas antologijski album “American Recordings”.Grunge supkultura bila je na svom vrhuncu, Pearl Jam se u Americi počeo boriti s Ticketmasterom, doživljavalo se da je biti depresivan, preosjetljiv, i pasivno agresivan prihvatljivo ponašanje, a cijela stvar dobit će svoj perverzan nastavak u emo-kulturi.Nedugo nakon Cobainovog suicida svijet će potresti tragična pogibija vozača Formule 1 Rolanda Ratzenbergera i Ayrtona Senne tijekom ‘Crnog vikenda’ na Velikoj nagradi San Marina u Imoli (do danas zadnji smrtni slučajevi na Formuli 1), a mjesec i pol nakon toga basistica grupe Hole (benda Courtney Love, Cobainove žene) Kristen Pfaff bit će nađena mrtva.

Na albumu “Let Love In” Nick Cave, glazbeno gledano, nudi elegantan izlaz koji je Cobain samo načeo tada još neizdanim “Unpluggedom” (“Where Did You Sleep Last Night” bi se u Caveovoj interpretaciji i sličnom aranžmanu ovdje fino uklopila): uglavnom riječ je o country muzici, koja vještinom njihovih interpretatora (veliki bravo za The Bad Seedse) zaposjeda teritorij u kojem se miješaju svi mogući darkerski utjecaji osamdesetih (Martin Gore iz Depeche Mode će obraditi “Loverman“), te utjecaji folka i countrya, žanrova koji tada doživljavaju ponovno oživljavanje.

Od deset pjesama, tek dvije ili tri nisu vrhunske ili antologijske kvalitete. Cave zvuči kao da je preživio pakao ovisnosti svih vrsta (živci i jetra nisu mu otkazali, a ima i dobre prijatelje u vidu The Bad Seedsa) i sad će, kao medicinsko čudo, svima ispričati priču, jer njega, nakon svega, više ništa ne može iznenaditi. Bazično, Caveove pjesme na “Let Love In” su klasičan country, koji ima svoje hipnotične (oba dijela “Do You Love Me?“), religijske (“Loverman”, “Red Right Hand“) ili crnohumorne varijacije (“Jangling Jack“). Cave pogađa čak i kad svira čisti country bez primjesa, groteske i ironije (“Nobody’s Baby“).

Kao što se Amerika country-rockom liječila od hippie histerije početkom sedamdesetih, slično je bilo sredinom i krajem devedesetih s alt.countryem, kada je toj velikoj zemlji trebala terapija od grungea (doduše, kada Amerima ne treba terapija?). Mračan poklič s kojim počinje i završava ova ploča, “Do You Love Me?”, kao da je stvoren za tu priliku i ta nemirna vremena. Sličnu ploču sličnog ugođaja napravio je 1974. Neil Young (“On The Beach”), koja je kao i Caveov “Let Love In” mračan pozdrav masovnoj histeriji.

Naslovna pjesma mračnjačka je verzija muzike s gorja Appalachi (evocira čak i bluegrass), a svojim poznavanjem i razumijevanjem američkih glazbenih žanrova i muzičke tradicije Cave aplicira da dobije američki pasoš.

Nakon instrumentalnog kaosa na “Tender Prey“, već na “The Good Son” The Bad Seedsi su se počeli ponašati kao bend čija je međusobna kemija postala najvažnija komponenta (producent Tony Cohen razumio je njihovu dinamiku), a četverogodišnje razrađivanje iste te kemije donijelo je iskustvo i pronalaženje kuta djelovanja svakog muzičara.

Postava koja je snimala “Let Love In” sastavljena je od glazbenika koji su svi minimalno 15 godina proveli ili još provode u bendu, što je dokaz da je riječ o ljudima koji su muzički dobro razumjeli Cavea. Svakako, kad govorimo o albumu “Let Love In”, govorimo o remek-djelu ‘srednje’ faze djelovanja Nick Cavea.

Zanimljivost je da je tek na ovoj, njegovoj osmoj studijskoj ploči u 10 godina karijere Cave postao bitan komercijalni faktor (“Let Love In” mu je prvi album koji je ušao u britanski TOP 20).

Doduše, ne još zvijezda, ali svakako momak oko kojeg se isplati (i to u novcu, odnosno, gotovini, a ne samo u glazbenom guštu) potruditi. Naravno, Cave nije iskomercijalizirao zvuk, nego su globalna strujanja potakla svjetsku publiku da svoje emocije podijeli s Caveom. Rekli bismo, kad neće Muhamed brdu…