copy/paste sa CD-a na DVD

Već dugo se nije dogodilo da je Bon Jovi izdao ovako uspješan album. Iako i dalje trubim da mi nije jasno na koju foru uspijeva toliko puta ponoviti samog sebe, svejedno i dalje stoji da je Bon Jovi napisao neke od najpoznatijih i najlegendarnijih stvari u rock glazbi.

To sam rekao prošli put, a sada isto treba i ponoviti, jer ovo izdanje koje je pred nama nije samo kopija već indigo papirom ili fotokopirnim aparatom složena replika.

Radi se albumu “Lost Highway“, koji je u navali ‘number one’ pozicija diljem svijeta (a posebno u country-friendly Americi) jednostavno morao izaći u još nekakvoj verziji. Prvi put u svojoj karijeri ova četvorka odsvirala je (i snimila to) jedan cijeli cjelcati album u komadu, redoslijedom kao na CD-u.

Napravili su to u jako intimnom prostoru, u maloj studijskoj dvorani u Chicagu s nekoliko stotina fanova (većinom ženskice) i time dobili nekakav ekskluzivni nastup kojim više promoviraju album nego što imaju koncert.

Više se neću vraćati na prošlu recenziju u kojoj se ne mogu pomiriti s tim albumom, već se samo može reći da je ovakav oblik njegovog konzumiranja kudikamo bolji i zanimljiviji. Ipak ovdje slušamo u živo stvari koje oni, stari rutineri, odrađuju odlično, uz dodatak da je ipak sve malo opuštenije i da nas svako malo zabljesne Bon Jovieva vječna frizura, bijeli zubi kao s reklame i monolozi između pjesama.

“Till We Aint Strangers Anymore” ovdje ne ugošćuje LeAnn Rimes, već je pjeva back-vokal i stvar zvuči nekako ljepše i iskrenije nego na albumu, a “We Got It Going On” mi je pred nekoliko mjeseci na NBA utakmici objasnila zašto Ameri luduju za njom. Koliko god seljački i isforsirano zvuči, cheerleadersice su je tako ‘zgazile’ da mi je sada i na ovom koncertu jasno kako će u budućnosti biti redoviti član njihove set-liste.

Naravno da bi bilo bezobrazno odraditi album i otići pa su odsvirali još jedan, kako oni vole reći, ‘best of’ set. On to definitivno nije, jer su odsvirali samo “It’s My Life” (koja zvuči super) i vječnu “Wanted Dead or Alive“, na kojoj mi je Jon malo vratio vjeru da još može otpjevati visoke tonove, jer sam već neko vrijeme razočaran što na koncertima pola refrena pjesme “Living on a Prayer” odradi playback (ovdje je nisu ni odsvirali, što je nepravda prema fanovima).

Uobičajeni dodaci na ovakvim DVD-ima ovdje imaju još nekoliko skroz nepotrebnih pjesama (istih onih s koncerta) u live-verzijama iz studija, intervjue svih članova koji nakon 25 godina postojanja imaju nekakvu potrebu opravdavati vlastitu karijeru, sličice svih albuma i skice pozornice na kojoj su svirali. Nekako zadnje vrijeme nitko nije preoriginalan i nitko se jako ne trudi oko tih ‘bonus features’.

Ovo izdanje mi je za jednu nijansu podiglo njihov zadnji album, jer su objasnili način kako su ga napravili i odsvirali ga uživo dostojno jednog tako velikog benda. Osim toga, ovo je samo još jedan pokazatelj načina na koji polumrtva glazbena industrija siše zadnju lovu iz džepova nas, koji još uvijek nismo škrti platiti za ‘preskupe’ originalce.