‘Copy/paste’ koncerta od prije 50-ak godina

Nakon prošlogodišnjeg vrlo dobrog albuma “Release the Stars“, Rufus Wainwright je odlučio izdati svoje koncerte u kojima je odao počast liku i djelu legendarne Judy Garland. Zašto baš nje? Razlog je vrlo jednostavan, Judy Garland godinama slovi kao gay ikona, a kako je Wainwright deklarirani homoseksualac, izbor se čini i više nego logičan.

Garland je gotovo cijeli svoj život provela ‘pod svijetlima velike pozornice’, ali ipak je najviše upamćena po filmu “The Wizard of Oz” iz svojih tinejdžerskih godina. Krajem 1959. otkriven joj je hepatitis, a doktori su joj rekli da će još kratko živjeti i da nikad neće više moći pjevati.

To ju je ‘razljutilo’ i dalo joj snage pa se kroz nekoliko mjeseci potpuno oporavila i vratila na pozornicu. U travnju 1961. održala je legendarne koncerte u Carnegie Hallu koji su je vratili u ‘zvjezdano nebo’.

Baš taj show iz najpoznatije i najznačajnije svjetske koncertne dvorane bio je glavni pokretač za ovaj Rufusov projekt. Na dvostrukom CD-u “Rufus Does Judy at Carnegie Hall” ponovio je nastup od prve do završne pjesme, i to točnim redom kako ih je i Garland otpjevala.

Za razliku od regularnih albuma na kojima su mu podloge vrlo bučne, bogate i upečatljive, Rufus je na ovoj prigodi koristio 36-eročlani orkestar koji nas je vratio u vrijeme kad su ‘big bendovi’ bili u modi. Vidi se da je orkestar mnogo vježbao za ovaj nastup jer su vrlo usklađeni i odlično prate pjevača, baš kao da smo se vremeplovom vratili četiri do pet desetljeća unatrag.

Da bi cijeli show imao malu dozu originalnog štiha, Rufus je pozvao jednu kćerku Judy Garland, Lornu Luft da mu obogati skladbu “After You’ve Gone“. Nije ona jedina ‘zvjezdana gošća’ jer je pozvao i svoje ‘obiteljske pjevače’, odnosno svoju sestru Marthu Wainwright (“Stormy Weather“) te majku Kate McGarrigle u “Over the Rainbow“, koja je vjerojatno i najpoznatija Judyna pjesma, a dolazi iz nezaboravnog filma, već spomenutog “The Wizard of Oz”.

Sam Wainwright je solidno odradio cijeli projekt, zabavljao je publiku između pjesama, povremeno razgovarao s orkestrom, pjevao vrlo feminizirano i visoko, čime je još više htio oživjeti duh Judy Garland.

Sve zvuči lijepo i dobro, ali ipak nedostaje jedan dašak originalnosti u cijelom projektu. Ipak, mora se priznati da su se ljudi dobro zabavljali jer se često čuje smijeh i gromoglasno pljeskanje.

Na dva CD-a nalazi se 26 pjesama od kojih su mnoge ‘medleyi’ pa je njihov broj zapravo još veći. Bogato orkestrirane pjesme vraćaju u ‘vrijeme evergreena’, ali se osjeća neka monotonija zbog sličnosti aranžmana pjesama. Nemojte me krivo shvatiti, nije da ne volim taj dio glazbene povijesti, ali na ovom izdanju mi fali malo daška modernosti da bi on bio bolji, pošto ipak više ne živimo u vremenu kad dominiraju veliki orkestri.

‘Copy/paste’ metoda često ne urodi plodom, pošto noviji izvođači previše glume one ‘stare’ pa izgube na vlastitom indetitetu. Tako se nešto dogodilo i na ovom izdanju koji je ipak malo (pre)patetičan i neorginalan, ali ga ipak povuku izvrsne pjesme od kojih su neke bezvremenske.