Cool cure s cool pjesmama

“Rock It To The Moon” debi je album britanske kraut-rock senzacije Electrelane objavljen 2001. u maloj, vlastitoj nakladi, a s obzirom da je grupa nakon njega naredala još dva izvrsna albuma, reizdanje prvijenca pojavilo se u pravi trenutak. Jer glazba koju ćete na njemu čuti, provest će vas, brzo poput rakete, krajolicima odmetnutim od stvarnosti. A da putovanje bude još ugodnije, pobrinut će se vaši piloti kroz 11 pjesama – četiri djevojke iz Brightona.

Emma Gaze za bubnjevima, Mia Clarke na gitari, Rachel Dalley na basu (2004. napustila je bend) i Verity Susman na klavijaturama, vjerojatno su najžešće cure rock’n’rolla koje sam imao priliku čuti. I premda su im to osnovni instrumenti, nije im strano u ruke uzeti i klarinet, čelo ili neke druge…

Od prve do posljednje pjesme njihova beskompromisna svirka – uglavnom instrumentalni rock, skoro pa himničnog ugođaja, gdje pjesme nerijetko prelaze čarobnu granicu od pet minuta trajanja, ostavit će vas bez daha.

Koristeći samo najosnovnije instrumente, pružit će vam 74-minutnu svirku nabijenu energijom s tako nevjerojatno preciznim smislom za melodiju i ugođaj da ćete morati posumnjati je li ovaj album uistinu debi album. Sve pjesme ostavljaju dojam kao da su snimljene za vrijeme jednog dugog jam-sessiona – jednostavno je toliko ideja, toliko motiva koje lebdeći negdje u zraku samo čekaju da postanu tonovi na instrumentima ovih djevojaka. Skače se iz stila u stil, od psihodelije, preko surfa i punka, do disca, i to bez bilo kakvog objašnjenja ili najave, ali motorička energija koja povezuje sve pjesme ostaje netaknuta.

I dok je većini izvođača teško popuniti CD, ovdje je posve suprotan slučaj – da kompakt disk može spremiti 200 minuta glazbe, “Rock It To The Moon” trajao bi 199 minuta. I ne bi vam bilo dosadno.

Svakako najdominantniji instrument na albumu su klavijature, točnije farfisa (ispričajte me što ne znam točan hrvatski naziv). Naravno, svaki bend sa synthisizerom u pravilu zvuči sjajno, no Electrelane su pomaknule granice korištenja crno-bijelih tipki što ćete primijetiti u svakoj, ali ama baš svakoj pjesmi.

I premda su im pjesme divlje i snažne, ubitačnog mehaničkog ritma, ipak ima neke tuge i osamljenosti u njihovim pjesmama, buka (shvatite to uvjetno) zvuči nekako tiho, ne volim upotrebljavati tu riječ, dovoljno je izlizana, ali Electrelane su iskrene, sviraju onako kako se osjećaju.

Album otvara “The Invisible Dog“, koja će vas, svojom spooky atmosferom i sintetičkim zvukovima uz lavež nevidljivog psa, podsjetiti na Pink Floyd, no onog trenutka kad sintetizirani glas bebe-robota-svemirca pred kraj pjesme kaže “I Wanna Be Your Dog“, jasno je u kojem smjeru kreće ostatak albuma.

A ostatak albuma započinje s “Long Dark” – skoro 10 minuta dugom improvizacijom u kojoj su svoje mjesto pronašle varijacija teme “Peter Gunn” (naslovna iz “The Blues Brothers”) i genijalno prizivanje “Popcorna” na klavijaturama.

“Gabriel” je svakako jedna od najupečatljivijih pjesama. I premda započinje nevino, odjednom eksplodira u luđačkom plesu instrumenata koji bi svakako (i pritom opet isključivo mislim na klavijature), da se radi o živim bićima, završili u sobi obloženoj mekim zidovima.

“Spartakiade” će, premda traje manje od dvije minute prizvati, uostalom kao i čitav album, Stereolab, dok će vas “Blue Straggler” u prvom dijelu podsjetiti na divne dane disco glazbe, a zatim, nećete ni primijetiti, već slušate nešto nalik seriji “Twin Peaks”. “Film Music” provest će vas scenografijom kriminalističkih noir filmova, a “The Boat” natjerat će vas da se zapitate gdje je nestao Vangelis.

Electrelane su puno zanimljiviji bend i puno brže će vas privući ako ne obraćate pažnju na njih. Prvi put sam ih preslušao brišući prašinu s polica dok je ovaj bizarni glazbeni background svirao u pozadini. I premda posve drukčiji od većine albuma koje slušam dok brišem prašinu, usuđujem se reći kako su cure iz Electrelane, baš kao i njihove pjesme, strašno, strašno cool.