Contra “Sunce izlazi na zapadu”: Glazba kojoj je prošao ro(c)k trajanja

Virovitički bend Contra nastao je 2001., te su prema službenoj biografiji zamrznuli svoje postojanje na dvadeset godina, da bi se krajem 2021. ponovno oformili u nešto izmijenjenom sastavu. Ukratko, da su objavili ovaj album tada, možda bi to još imalo nekog smisla, ali danas, po mojem mišljenju, baš i nema…

“Sunce izlazi na zapadu” zvuči baš kao neki zagubljeni album iz ranih ’90-ih s Franjićeve etikete Slušaj najglasnije. Koliko to danas ima smisla, ostavljam na vama da prosudite, a ja ću pokušati reći par suvislih crtica o albumu.

Zvuk benda je baš skroz u stilu rocka ’90-ih, kako na domaćem terenu, tako bih mogao reći i ‘skandinavske škole’, ponajprije The Hellacoptersa, ali Contra djeluje previše pravocrtno, bez imaginacije da bude nešto više od benda koji pokušava oživjeti duh onog vremena s 30-ak godina zakašnjenja.

Rock uz grunge i punk na prvu možda i djeluje interesantno, posebno jer su mnogi regionalni bendovi uspjeli napraviti zavidne karijere na ovakvom soundu, ali danas i u ovakvom obliku malo koga može uzbuditi, možda tek na pokojoj motorijadi ili ako je u publici ‘stara garda’ koja uporno tvrdi da ‘nema više dobre muzike’. Naravno, ukusi i mišljenja su različiti, ne pripadam toj grupaciji jer smatram da danas imamo nikad više dobre i prije svega raznolike muzike.

Početak albuma čak i nije loš. “Pričala si mi” bi se u ’90-ima mogao isfurati u zarazan singl s potencijalnim uspjehom u eteru, ali danas je prošao gotovo nezamijećeno. Sa svakom sljedećom pjesmom nailazimo na sve veće probleme, ponajprije se to osjeti u pravocrtnim melodijama u kojima se gotovo ništa ne događa, već se po difoltu svira najjače što se može… Nažalost, sve se to brzo stopi u jednu veliku kuglu iz koje nikako ne možeš pobjeći van.

I dok još glazbeno mogu shvatiti odluku vraćanja k takvom zvuku, vokalne dionice su nešto što me totalno odbilo od ovog albuma. Ne treba biti neki posebno dobar i upečatljiv glas da se izvuku ovakve pjesme i da barem djelomično budu nešto više posebne i drugačije, ali ovakva pravocrtna izvedba tijekom cijelog albuma, bez emocije i želje za promjenama u interpretaciji, jednostavno anulira i taj posljednji tračak nade za ‘revitalizacijom ’90-ih’.

U posljednjim pjesmama (koje su ujedno reprize) nailazimo iznimke od ostatka materijala, ali to je pak posebna priča. “Pričala si mi (Acoustic)” ukazuje da ne treba sve biti ‘pravocrtno nabrijano’, već da mogu napraviti i laganiju stvar, pa je prava šteta da toga nema i više (s nekim malo emotivnijim vokalom), dok je “Alone” najbolji završetak albuma jer s takvim mučenjem je trebalo završiti.

Da sam 20 godina stariji ili da sam ovaj album dobio prije barem 20 godina, možda bi ova recenzija otišla u nekom drugom smjeru, ali danas je situacija sasvim jasna – ovo je glazba kojoj je prošao ro(c)k trajanja…