Clutch: Britko i prepoznatljivo izdanje za fanove

Početkom rujna stoneri iz Marylanda objavili su dvanaesti album pod nazivom “Book of Bad Decisions“. I da, odmah treba reći da nismo dobili ništa iznenađujuće ni nešto što bi kompromitiralo minuli rad, nego praktički nastavak prošlog “Psychic Warfare“. Prepoznatljiv glas Neila Fallona nešto je kontroliraniji, naznaka bluesa u gitarama još uvijek ima, ali s petnaest pjesama dosta se teško raspolaže.

U gotovo sat vremena trajanja albuma pjesme su nalik jedna drugoj, sastoje se od malih vrhunaca s nekoliko solaža i karakterističnih Fallonovih vokalnih dionica (npr. “weaponized funk“ u pjesmi “In Walks Barbarella“). Ono što je još jedan zasebni element kod Clutcha je prisutna ”prljavština” u jammovima, koji su na nekim pjesmama pojačani trubama i dosta naglašenim klavijaturama.

Početak nije preeksplozivan, bar za pojmove benda, ali “Gimme the Keys“ zasigurno ostaje jedna od boljih pjesama od svih koje se provlače kroz “Knjigu“. Clutch za sada još nisu izbacili niti jedan singl, što između ostalog može značiti da su i sami svjesni kako na trenutnom izdanju nemaju dovoljno jaku pjesmu, kao što je to bio slučaj sa “Son of Virginia“ ili “A Quick Death in Texas“ na prošlom.

Gitarist Tim Sult prvi put nam privlači pažnju na “Spirit of ’76“, značajnoj po sabbatovskoj atmosferi, a naslovna pjesma osigurana je nevidljivom singl oznakom, sa svim elementima koje bend čine kompaktnim svih ovih godina.

Jedno od iznenađenja nalazi se u “Vision Quest“ gdje se klavijature ukalupljuju u nabrijani blues rock, “Weird Times“ dominira s fantastičnim bubnjevima Jean-Paula Gastera, a Fallon upada u svoj pjevni dio nakon refrena s “Emily Dickinson“, koja je možda i najsloženija pjesma na albumu. Vjerojatno tome pridonosi i njeno trajanje s obzirom da je do tog trenutka uvjerljivo najduža te se stigne “prihvatiti“ kod slušatelja.

Kako se krećemo prema posljednjoj dionici “Book of Bad Decisions“ kao da se atmosfera sve više pokušava nabrijati pojačanim tempom i ritmom Dana Mainesa i istaknutom Sultovom gitarom. Sve dok blues riff na “Hot Bottom Feeder“ ne odapne u prvim notama, postajemo svjesni kako je većina pjesama izrazito kratka. Zadnja “Lorelei“ je prekretnica zašto ovaj album drži glavu iznad vode.

Clutch su već odavno postali stoner i underground legende. Njihov premijerni hrvatski koncert prije dvije godine bilo je pravo krštenje naše publike te su pokazali da, iako imaju albume koji se mogu nazvati moćnima u svim domenama rocka, nastupi su njihovo glavno instrumentalno i energetsko oružje koje ruši sve pred sobom.

Broj pjesama na “Book of Bad Decisions“ kao da je odnio određeni zamah koji se na koncertima prelijeva iz pjesme u pjesmu, nebitno o kojoj fazi karijere se radilo. Da se vratim još na “Lorelei“ koja je najmračnija numera na albumu. Ona predstavlja i Clutchov put kada pristupe snimanju na impulzivan način. Iz akcije se javlja reakcija, Fallon polagano pripovijeda, sve dok se ne stiže do nagle promijene… Takve stvari rijetko tko radi bolje od njih.

U širokom repertoaru dvanaesti album nije “Jam Room“, “Pure Rock Fury“ ili “Blast Tyrant“ po važnosti, ali predstavlja gotovo 30 godina djelovanja benda koji žari i pali, ima svoju dogmu koju vjerno prati, ne podliježe i ne posustaje. I što je najvažnije, kod njih ne postoji traženje pravog zvuka. U usporedbi sa svojim albumima, solidan. U usporedbi s ostalim ovogodišnjim, jedan od onih koji se sluša i vrti.