Čisti art-rock film!

    4799

    Pink Floyd

    Live At Pompeii (The Director's Cut)

    dvd

    Datum izdanja: 15.05.2006.

    Izdavač: Universal / Continental Film

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Echoes Part 1
    2. Careful With That Axe Eugene
    3. A Saucerful Of Secrets
    4. Us And Them
    5. One Of These Days
    6. Mademoiselle Nobs
    7. Brain Damage
    8. Set The Controls For The Heart Of The Sun
    9. Echoes Part II

    Snimljen u praznom amfiteatru vulkanskih stijena Vezuva u ranu jesen 1971., “Pink Floyd – Live At Pompeii” redateljski je pokušaj Adriana Mabena vizualno dočarati nam svu šarolikost, inovativnost, maštovitost i nadrealnost glazbe ovog velikog benda.

    Kao zaboravni turist u posjeti Pompejima – koji su postali velika turistička atrakcija zahvaljujući golemoj nesreći 79. godine poslije Krista kad je erupcija Vezuva u smrt odnijela živote nekoliko tisuća ljudi prekrivši čitav grad nekoliko metara debelim slojem lave i pepela – Adrian Maben tražio je jedne noći svoju putovnicu po podu amfiteatra. I upravo ga je ondje sveprisutna sablasna tišina i općenito tjeskobna atmosfera sjetila na glazbu Pink Floyda.

    Pink Floydi prihvatili su sudjelovati u Mabenovoj viziji ‘velikog otvorenog prostora masivnih stijena’ i uskoro je amfiteatar bio opremljen i ozvučen kako bi grupa održala koncert uživo izvodeći pjesme koje će kasnije biti kamen temeljac svakog njihovog budućeg koncerta. Nakon što spomenemo nastup uživo, iduća riječ morala bi biti ‘publika’. No, publike ovdje nema… Čak dapače, nema nikoga osim članova benda, Adriana Magena i njegovih kamera.

    Osnovna Mabenova ideja bila je maknuti publiku s koncerta (slično je bilo s Jonathanom Demmom i Talking Headsima na “Stop Making Sense”, no ondje je ipak bilo prisutno nešto ljudi), tako da je već s prvim kadrom DVD-a posve jasno što će se dogoditi i kako je to zamišljeno: Široki plan amfiteatra (poput uvodnih scena Leoneovih westerna), polagano sužavanje kadra prema članovima benda uz početak pjesme “Echoes” (ista slika, ali obrnutim redoslijedom prati završetak filma).

    Muziku podržava

    Vješto manevrirajući između dnevnih, suncem okupanih snimaka i onih noćnih, s prilično nelagodnim osjećajem kad shvatite da oko vas kilometrima nema ni žive duše, a amfiteatar svijetli kao Betlehem u mrklom mraku, Maben tijekom izvođenja pjesama ubacuje svoje vizije (snimke užarene lave, uzlijetanje raketa, muzeje, vulkane, digitalnu rekonstrukciju Pompeja, poglede iz Svemira, slike isparavajućih stijena i koječega koje je nemoguće opisati ukoliko niste pod utjecajem opijata) tvoreći tako čisti art-rock film. Osnovna razlika između originalne i redateljske verzije filma jest upravo u količini Mabenovih vizija.

    Srećom, kao dodatak nudi se originalni film, pa ukoliko Mabenove vizualne podražaje počnete shvaćati kao napor, a ne kao nadopunu i prijelaz iz audio u vizualno, uvijek možete okušati sreću s originalom.

    Svakako ćete primijetiti gotovo potpunu odsutnost Rogera Watersa i Richarda Wrighta tijekom koncertnog dijela DVD-a. Naime, kako sam Maben objašnjava u jednom od dodataka na disku, materijal je jednostavno zagubljen, a nemoguće je bilo riješiti nastalu situaciju na bilo koji drugi način (isto kao što je “One Of These Days” fokusirana isključivo na bubnjara Nicka Masona, a zapravo je on bio najmanje sniman, no snimci ostalih članova su se zagubili).

    U međusobnom dogovoru, Maben i Pink Floydi složili su se kako bend smije izvoditi pjesme koje želi uz potpunu slobodu izražavanja što će se razviti do neslućenih razmjera počevši od “A Saucerful Of Secrets” koja će svakako ostati upamćena po Watersovom lupanju po gongu u sjeni Sunca, Gilmourovom igranju sa sliderom u sjedećem položaju i Wrightovim bjesomučnim udaranjem po klaviru.

    A ta potpuna sloboda izražavanja otišla je u jednoj pjesmi možda mrvicu predaleko, premda predstavlja neku vrstu bizarne zabave: “Mademoiselle Nobs” treba pogledati kako bi se povjerovalo: Waters na basu, Gilmour na usnoj harmonici, Wright glumi stalak za mikrofon; cijeli bend podređen je glavnoj zvijezdi večeri: Afganistanskom hrtu koji ‘pjeva’ u mikrofon.

    Osim samog koncerta uživo na Pompejima, Mabenov film služio je i za promociju tada novodolazećeg albuma grupe: “Dark Side Of The Moon”. Dokumentarac i intervjui s članovima benda o snimanju novog albuma maestralno su odglumljeni: Snimke iz Abbey Roada kazališno su lažirane, jer je album “Dark Side Of The Moon” u trenutku snimanja tog dokumentarca već odavna bio zgotovljen.

    Film je jedno, a stvarnost nešto posve drugo: Samo su pjesme “Echoes (oba dijela)”, “A Saucerful Of Secrets” i “One of These Days” snimane na Pompejima. Ostale pjesme snimljene su u pariškom studiju ispred plavog ekrana. Pa i taj dio odsviran na Pompejima nije bio snimljen u jednom kadru, odjednom, već u više navrata (lako je za uočiti nestajanje i ponovno pojavljivanje bubnjarevih naočala).

    Premda “Live At Pompeii” možda nije koncert u punom smislu riječi, nedvojbeno je zarobio trenutak glazbene genijalnosti jedne od najutjecajnije i najvažnije grupe svih vremena, u njihovom naponu snage zorno prikazujući nam kako im nije potrebna publika da bi stvarali i eksperimentirali. jedan od ciljeva glazbe jest stvarati slike, a Maben je bio taj koji je imao privilegiju predstaviti svoj svijet inspiriran glazbom Pink Floyda.

    Muziku podržava