Charli XCX: Povratak u budućnost

Slušanjem Charli XCX postavlja se zanimljivo pitanje – treba li pop glazba uopće biti popularna? Futuristički ustrojena glazbenica, nakon napuštanja konvencionalnosti ranije diskografije (“True Romance“ i “Sucker“), prepušta se avangardnom kolektivu PC Music kako bi svijetu predstavila glazbu koja je u potpunosti njezina. I dalje revolucionarni “Vroom Vroom EP“ (2016. godina) bio je prvi korak, dok su naredni mixtapeovi “Number 1 Angel“ i “Pop 2“, oboje iz 2017. godine, zapečatili Charli kao istinskog pionira struke. “Charli“, treći studijski album engleske kantautorice, usavršava revolucionarnu estetiku povezivanja industrijske buke s bubblegum tendencijama, zaokružujući nevjerojatno jak niz inovativnih egzibicija započetih s “Vroom Vroom EP“.

Uobičajeni motivi pisanja na bivšim projektima blisko su bili vezani uz mladenačke priče o percepciji slobode, izlascima te ljubavi, konceptima koji su naknadno činili donekle zanimljiv kontrast s eksperimentalnijom produkcijom PC Musica. Charli je zapravo bila u procesu gradnje metaforičkog svijeta, vlastitog pogleda na perpetualno pulsirajuću formu pop glazbe nekoliko desetljeća ispred suvremenosti. Ideja nikad nije bila razbijanje ideala navedene glazbe, već preoblikovanje istih za buduće generacije. Gledajte na to kao na određen znanstveno fantastični film (knjigu) u kojem se prikazuje distopijsko viđenje grada i društva. Grad, uz sve promjene i defekte te uz svu neprepoznatljivost i pustoš, i dalje u srži ostaje gradom. Autori nas uranjaju u vlastitu perspektivu dok ona ne postane uvjerljiva. Mijenjaju se određeni aspekti, dovodi nas se do ruba nelagode, no ljudskost i dalje ostaje, barem povremeno, prisutna.

Neočekivana prisutnost temeljite introspekcije ostaje najveće iznenađenje novog albuma. Prethodno spomenute teme banalnog ponašanja bivaju omeđene vinjetama patnje i nesigurnosti, postepeno krojeći najintimnije djelo u diskografiji umjetnice. Emocionalna ranjivost najpotentnija je na singlu “Gone“, napravljenom u suradnji s francuskom glazbenicom Christine and the Queens. Pjesma opisuje osjećaj jezive samoće u prisustvu velike količine ljudi. Charli i Christine se izmjenjuju u iznošenju izravnih stihova o mentalnom propadanju. Iako se “Gone“ može interpretirati kao singularan trenutak emocionalnog sakaćenja, pjesma eventualno nudi liberaciju, rastvaranje figurativnog zatvora u zajedništvu osobe koja razumije.

Tijekom albuma Charli provodi detaljno samoispitivanje. Priče neuglađenog hedonizma i dalje postoje te daju pokriće mnogim dubljim aspektima projekta, često u svrsi obrane od težine okolnog svijeta. “Charli“ otkriva izvore strepnji, istražujući odnose s opojnim sredstvima dok hipnotički prostori noćnih klubova neizbježnim podražajima nude utjehu duši u stalnom stanju bjekstva. “Thoughts“ iznosi misli i sumnje putem fluidne i gotovo neobuzdane struje svijesti. Charli, vjerojatno daleko od trijeznog stanja, propituje iskrenost prijatelja te vlastitu ulogu u procesu njihovog udaljavanja. Pjesma, utopljena u poremećene glazbene teksture, doima se poprilično bolno i neutješno, dok posljednji krik, poput mesarskog noža, prodire do kosti.

Iako se projekt ne može direktno nazvati konceptualnim, postoje elementi koji ukazuju na određenu narativnu povezanost. Uvodna “Next Level Charli“ najavljuje dolazak na zabavu koja će postati predmetom bijega na “Gone“, dok estetska dualnost između šećeraste “1999“ i tjeskobne “2099“ uspostavlja širok skup utjecaja kao i neporeciv doseg vlastitog djelovanja. Također dolazi do odmjeravanja toplih sjećanja djetinjstva s hladnim vizijama budućnosti (sukob prepoznatljive ugode s neizbježnim silama promjene). Tračak optimizma dolazi na staloženoj “Official“ koja oslikava drugačiji tip ranjivosti, onaj uzrokovan tradicionalnom vezom. Pjesma okuplja potrebnu hrabrost te potiče suptilan korak prema riziku sigurnosti. “Official“ zatvara ljubavnu sagu, otpjevanu na pletori pjesama poput “Warm“, “Blame It On Your Love“ ili “White Mercedes“, nakon čega se album okreće ponovnom povratku u budućnost.

Instrumentalno “Charli“ razbija norme pop uratka. Album se može, za potrebe jednostavnog objašnjenja, raščlaniti na dva pola – sensibilan pop i avangardnu ekspresiju. Barijere između ekstrema se izvrću do loma, dovodeći do nekontroliranog prelijevanja stilova po napisanom. Bizarni trenuci teško prohodnog elektroničkog, industrijskog krajolika pojavljuju se sporadično kao agresivni predvodnici neofuturističkog manifesta pop glazbe. “Click“ je eksperimentalna dance pjesma neodoljivog bravada s fantastičnim kontribucijama kolaboratora (Kim Petras i Tommy Cash). Prema Charli, beat se humoristično može usporediti sa ‘seksom između dva monster kamiona’. Kako bi se potkrijepila sentimentalnost na “Thoughts“, stvara se gotovo ambijentalni pejsaž teško slušljive buke. Sve kulminira orgazmičnim izljevom boli u obliku iskrivljenog uzvika.

“Shake It“ pruža još jedan moment neodređene strukture, balansirajući dislocirane segmente pod pokrivačem suzdržanosti. Pjesma zvuči kao A.I. koja pred gašenjem sustava okuplja različite zvukovne isječke te ih ispušta u zadnjem mahu života. Treba napomenuti kako je sve navedeno izrečeno u svrhu hvale jer, pitaj boga kako, cjelina funkcionira. Posljednja stanica djela, atmosferična “2099“ zvuči kao vremenski stroj uhvaćen u putovanju. Slojevitost elektroničke instrumentacije kroji prostor teksturalnog bogatstva koji povremeno biva trgan munjevitim udarcima perkusije. Iako rijetko prevladavaju u sirovoj formi, slični ekscentrični izražaji se uspješno adaptiraju potrebi stvaranja suvremenijih skladbi.

Primjeri poput “Next Level Charli“ ili “1999“ inkorporacijom elektroničke glazbe 80-tih i 90-tih, poput eurodancea i bubbleguma, demonstriraju želju za očuvanjem već opisane tradicije, barem u obliku sjećanja iz kojih se mogu učiti lekcije za bolje sutra. Vremenska nelinearnost je kao estetika maestralno zaokružena scenama sadašnjosti. “Gone“, “Cross You Out“, “Blame It On Your Love“, kao i “White Mercedes“, “Silver Cross“, I Don’t Wanna Know“ te “Official“ zvuče kao produkti vremena u kojem su nastale, pored svih prisutnih utjecaja prošlosti i ambicija budućnosti. Jedino “Warm“ ne uspijeva dotaknuti razinu tehnički izvanrednih, instrumentalno šarenih te narativno oštrih susjednih trenutaka.

Uvijek prisutna kidajuća neodlučnost, podijeljenost između konvencionalnosti i progresije, dolazi do neporecive kulminacije na “Charli“. Album važe slatke melodije i opskurnu instrumentaciju, ponekad istovremeno, kao simbol unutarnje borbe između polarnih strana pop sfere. Naime, korišteni elementi su često posve tradicionalni, no njihova prezentacija je apstraktna i gotovo dekonstruktivistička. Dolazi do fragmentacije i izobličavanja prepoznatljivog do postizanja anorganske cjeline, ne od ovog vremena. Strah i gađenje od inercije donose dublje prodiranje u prostranstva vlastite kreativnosti, istovremeno eksploatirajući pronađene paradokse. I dok se podzemlje i mainstream igraju potezanja konopa s mislima pjevačice, ona bizarno donosi najbolje od oba svijeta. Charlotte Aitchison vjerojatno je napravila najbolji pop album godine.