Ljubavno pismo Charli XCX

Ne zaslužujemo Charli XCX! Jedna od stvari za kojom izrazito žalim u tekućoj godini, s obzirom na pisanje za Muziku, jest zakašnjelo recenziranje nedavnog joj izdanja “how i’m feeling now“. Objavljen devet mjeseci nakon “Charli“, najboljeg pop albuma prethodnog desetljeća, novi projekt dodatno osnažuje diskografiju dotične te ju izdiže daleko iznad suvremenika. Treba napomenuti kako je “how i’m feeling now” napravljen u samo šest tjedana (tekst, produkcija i audio mixing) početkom inicijalnog covid-19 lockdowna (prvi primjer sličnog) te da se cijela afera odvijala ispred otvorenih vrata – dokumentiran je svaki korak izrade putem radijskih emisija, Instagram objava i zoom poziva. Unatoč navedenom, djelo ne predstavlja banalan dnevnički ispis ili površno potkrepljenje samoizolacije već tvori iznimno zrelo i zaokruženo postignuće koje s lakoćom nadograđuje legendu započetu “Vroom Vroom” EP-jem (2016.).

Pored umjetničine sposobnosti vjernog prijevoda prožimajućeg zeitgeista, ono što najviše impresionira jest interna logika ploče, njena dosljednost i struktura. Album ne izlaže fragmentirani slijed razmišljanja te ne promiče nekontrolirani izljev emocija i neobrađenih ideja. “how i’m feeling now” gotovo je opsesivno dotjeran projekt, složen od logičnog slijeda promišljanja raznih stanja ljudske egzistencije tijekom određenog perioda. Zavodljiva, ali oštra usmjerenost (fokus) probija cjelinu – uz donekle impresionističku kvalitetu teksta koja oscilira od samomržnje i dojma zarobljenosti do osjećaja slobode i zaljubljenosti, javlja se dihotomija polarizirajućih komponenti neobuzdano eksperimentalne glazbe. Produkcija je bogata podjednakom količinom suptilnih, toplih tonova, kao i grizućih tekstura agresivne buke. Poanta nije nužno u čistoj eksperimentaciji ili u prosto jebenim pop pjesmama nego u izuzetnoj kolaboraciji obje sfere.

Charli XCX nas, uz pomoć jedanaest skladbi, upoznaje s djelovanjem kolektivne boli – naglo prolivenoj po globalnoj stvarnosti. Album započinje s okrutnim predodređenjem “pink diamond“, rigoroznom vježbom kolažiranja trodimenzionalnih segmenata britkog zvuka čiji karakter evocira zatočeništvo i posljedičnu žudnju za bijegom. Sljedeće pjesme poput “forever” i “claws” nježnije su naravi, iako usporedno zadržavaju potrebnu audio anksioznost – time se uklanja potencijalna nespretnost prijelaza između uvodnih momenata rada. Obje kompozicije zanimljive su zbog pažljivog kretanja kroz zatečenu egzistencijalnu ranjivost uzrokovanu ‘nametnutim’ suživotom s partnerom – prvobitan rezultat je ekspresija mladenačke opčinjenosti. Središnji dio ploče (“7 years” – “i finally understand“) seže prema kompleksnijim područjima psihe, preispitujući međusobne uloge i ozbiljnost veze – suočava se s potisnutim nesigurnostima te dolazi do konačne spoznaje. Muzika ovdje osjetno je povučenija što samo odražava naklonost temi.

Prigušena, ali čujna melankolija završetka projekta doživljava preobrazbu svakim prelaskom u novi trenutak – kreirana je igra polivalentnim oblastima ekspanzivnih i stežućih osobina. “c2.0” i “party 4 u” djelomično su suzdržane, a opet efektivne – koristi se prostornost, tj. interpretacija naizmjenične klaustrofobije i sporadičnog olakšanja prilikom isticanja puke samoće. Naredna “anthems” čini estetski preokret izazvan prisilnim prihvaćanjem dosade momentalnog stanja. Zbog nedostatka mogućnosti, sjećanja preuzimaju ulogu izvora slobode. Samim time, skladba nudi koliko toliko zadovoljavajuć odgovor na raniju izgubljenost. “visions” se, poput “2099” s “Charli”, okreće budućnosti – prezentirana je lucidna vizija svijeta koja biva iznenadno opterećena neodređenostima. Usprkos tome, javlja se euforija; ovo je život, boja (nalet euforije je prividan tj. ne prekida kontinuiranu melankoliju). Instrumentalno, “anthems” i “visions” zatvaraju kružnicu ponovnim uronom u avangardni electro-pop.

Radi skladnijeg osvrta, neophodno je naglasiti neke manjkavosti. Iskreno, većih problema nema! Postoji nekoliko trenutaka koji su možda suviše plahi u iznošenju poruke ili se instrumentalno ne ističu (“7 years”, “i finally understand”), no kompilacija je toliko interesantna u prikazu intime da je teško posvetiti pažnju neznačajnim zamjerkama. Prisutnost ovog djela govori nam sve o etici, principu i kredibilnosti Charlotte Aitchison. “how i’m feeling now”, uz sva postavljena ograničenja, čini jedan od najboljih albuma godine te umjetnici potvrđuje nesputan status predvodnika novog vala. Zahvaljujući Charli XCX metamodernizam stoji pred vratima!