Cesta puna klišeja

Ako ste pomislili da se iza tmurnog naziva ovog benda skrivaju još jedni skandinavski doom metalci, grdno ste se prevarili – Lake Of Tears imaju veze s doomom koliko i Alka Vuica s dobrim ukusom. Bend čine trojica sredovječnih gotha koji su odlučili napraviti neku vrstu comeback albuma (ako ste prethodno izdali četiri nezapažena albuma, što će vam, pobogu, peti?) koji će se svidjeti isključivo ocvalim, jednom nogom u tridesetima, gothima koji love pijane školarke vrebajući u mraku Jabuke.

Daniel Brennare nema loš vokal nit su tekstovi potpuno lišeni smisla, ali… Solaže su stravično nemaštovite, Brennarov engleski namiguje dikciji Bantu plemena, a jedna jedina suradnja s anonimnom Stin Rebelius na “Sister Sinister” umalo me odgovorila od ponovnog slušanja – potpuno prosječan ženski vokal si ispodprosječnim tekstopisačkim talentom nije potreban nikome (osim možda hrvatskoj estradi).

Dakle, zašto bi uopće nabavili “Black Brick Road“? Tri su razloga: 1. zaljubljeni ste u Tomi Phantasmu , 2. odrasli ste u Jabuci i 3. goth ste stariji od 30. godina. Nažalost, samo dvije stvari na albumu vrijedne su slušanja: naslovna “Black Brick Road” – mračna i atmosferična, tekstom nevjerojatno podsjeća na Cavea u “Murder Ballads” fazi (‘I met a blackbird flying south tonight, I looked into her eyes tonight…‘) dok soundom neodoljivo vuče na Kalevalom nadahnute nordijske bogove death metala -Amorphis.

Drugi, za ovaj album, iznadprosječni uradak je “Dystopia“: poprilično nabrijavajuća gothic poskočica klišeiziranog, ali ipak nam toliko dragog ‘Sick, sick, sick of it all‘ refrena, idealna za iskazivanje teenagersko-pubertetsko-adolescentskog razočaranja ‘životom i svijetom’ koja bi , dobrom promocijom po radijskim postajama, mogla postati čak i neki poluodrasli Avril Lavigne hit za ljude koji do ‘pravog’ metala mogu doći samo na komercijalnim radio-postajama.