Caveova nemoralna ponuda

Kratak sadržaj: “The Proposition” je australski western, smješten u ’80-te godine 19. stoljeća, koji se bavi problematikom nasilja, obiteljskih odonosa, odanosti i izdaje. Charlie i njegova braća ubiju jednu doseljeničku obitelj, ali im lokalni šerif ponudi ‘an offer they can’t refuse’. Oslobodit će ih krivnje, ako Charlie i njegov mlađi brat Mikey pristanu ubiti starijeg brata Arthura. U suprotnome, Mikey će biti obješen na sam Božić.

S obzirom da je scenarij pisao Nick Cave, nimalo neobična priča. Biblijske reference se nameću same od sebe (čak i prije nego bacite oko na cover albuma čiju stražnju stranu krasi fotografija izbičevane dugokose neidentificirane osobe razapete na križu).

Ništa manje nije neobično ni to da je Nick, osim scenarija, odlučio napisati i soundtrack za film. Jer tko bi to mogao bolje učiniti od samog tvorca priče? OK, nije u tome bio sasvim sam – pomogao mu je novi-stari pridruženi član The Bad Seedsa – Warren Ellis, prva i posljednja violina na albumu.

Iako se film još nije počao prikazivati, već ga svi hvale kao veliku epsku priču o nasilju, tako da uopće ne sumnjam da je mračni Caveov karakter u ovome filmu došao do punog izražaja. No problem je u tome što je soundtrack, čija je namjena da služi kao glazbena pratnja zbivanjima na filmu, jako teško slušati a bez da vam pred očima prolaze filmske sekvence na koje se dotična glazba odnosi. Pa je onda i pisanje recenzije takve glazbe nedorečeno, jer je i sam audio-vizualan doživljaj nepotpun.

Ono što i bez gledanja filma mogu primjetiti je da je većina pjesama instrumentalna i prilično kratka, tako da ih je vrlo teško razlučiti. Caveov vokal pojavljuje se samo na “Down To The Valley“, “The Rider #1“, “Gun Thing“, “The Rider #2“, “The Rider #3“, “The Rider Song” i posljednjoj “Clean Hands, Dirty Hands“. Međutim, čak i kada se pojavljuju, vokalne dionice na ovom soundtracku zvuče prilično nepotrebno.

Čitav stil je upadljivo minimalistički i u potpunosti odgovara ambijentu australske pustinje, u koji je smještena radnja filma. Glazbene se dionice temelje na Ellisovoj violini i Caveovom klaviru, te povremenom mumljanju i nekim neidentificiranim zvukovima koji stvaraju čudnu i pomalo jezovitu atmosferu. Sve u svemu, jedan tipičan kejvovski album. Barem što se atmosfere tiče.

Ljubavnih balada, nažalost, ovaj puta nema. Možda jednog dana odluči napisati scenarij i glazbu za neku romantičnu komediju, ali čisto sumnjam da bi Caveovih ruku djelo moglo biti romantično, a kamoli još k tome pripadati žanru komedije. Jedino što nam preostaje je da pričekamo film i vidimo koliko je dobar posao, na kraju, princ tame uspio odraditi.