Cashova gospel strana

Tijekom svoje karijere, Johnny Cash snimio je pregršt gospel albuma, ali ne samo albuma, već su se i na njegovim ‘redovnim’ izdanjima znale pojavljivati gospel pjesme. Ništa to ne treba čuditi, ako uzmete u obzir da je i sam Cash čitav svoj život smatrao kako mu je gospel glazba jedini i pravi poziv. Ovom kompilacijom vjerno je pružen uvid zašto su čak i okorjeli nevjernici ostajali zatečeni uvjerljivošću i iskrenošću kojom je Čovjek u crnom pjevao o milostivom bogu koji je uvijek spreman pružiti ruku.

Slušajući njegov glas i predanu izvedbu, gotovo da je moguće zamisliti i raj i pakao i sav taj kolorit koji ih nužno prati. I makar je Cash s godinama postao poznatiji po nekim svojim drugim, znatno mračnijim i težim pjesmama, u duši je uvijek ostao obilježen gospelom. Kada je prvi put pristupio audiciji u Sun Studio Sama Phillipsa s pjesmom “Belshazzar” , prvenstveno je to učinio sa željom snimiti gospel album.

Ironično će zazvučati podatak da je Sam Phillips odbio Casha s gospel pjesmom, objasnivši to kako je u modi ono što ćemo mi nazvati rock ‘n’ rollom, da bi 1967. Elvis Presley, Kralj rock ‘n’ rolla, također diskografsko ‘dijete’ Sun Recordsa i Sama Phillipsa, svoj prvi (u biti i jedini) Grammy dobio upravo za jednu gospel izvedbu.

Naravno, kao što svi znate, stvari su se razvijale u jednom drugom smjeru, no 1958. Sun Records nije dopustio Cashu, sada već velikoj i uvelike poznatoj zvijezdi, snimiti album gospel pjesama, što je vješto iskoristila konkurentska diskografska kuća Columbia Records obećavši mu snimanje (doista, 1959. objavljen je “Hymns By Johnny Cash”) i učas je posla Johnny Cash stavio svoj potpis na njihov papir.

Osobito je za ovo izdanje što je neke ovdje zastupljene pjesme gotovo nemoguće pronaći bilo gdje drugdje, a pravi dragulj su tri dosad neobjavljene: “How Great Thou Art“, “It Is No Secret (What God Can Do)“, “My Ship Will Sail“. Jasno, njihova uloga je zainteresirati za kompilaciju i one koji su sve ostale hitove čuli ili na trilogiji “Love, God, Murder” (2000.) ili na “My Mother’s Hymn Book” (2004.).

Ono što razlikuje ovaj vid Cashove karijere jest što je gospel pjesme radio najopuštenije od svih ostalih, nije robovao onoj prepoznatljivosti karakterističnoj za country izričaj. Primjerice, “He Was A Man” gotovo da i nije pjesma, već topla propovijed, ali ne u smislu preobraćenja, već čisto da se ispriča priča. I kad je priča ispričana, na slušatelju je bilo odabrati što i kako će dalje.

Za Cashovu gospel fazu karakteristično je što nikad nije bila nametljiva, nikad nije bilo prisile u njoj, međutim, dovoljno je bila snažna da svatko od slušatelja izvuče pouku. Upravo mu je takva vrst približavanja Biblijske tematike osigurala čvrstu jezgru obožavatelja, jer upravo su ti obožavatelji bili oni kojima je Riječ Gospodnja bila najpotrebnija. Bono iz U2 najljepše je sročio Cashov pristup rekavši: “On nikad ne pjeva onima koji su prokleti, on uvijek pjeva s njima.”

Dvadeset i četiri pjesme, bilo da su gospel standardi (“Swing Low, Sweet Chariot“, “Oh Come, Angel Band“, “Amazing Grace“) ili izvorni Cashovi uratci, najbolje je što se dosad sadržajem nudi neovisno bili vi ljubitelj gospela ili ne.

Johnnyja Casha nemoguće je shvatiti ukoliko niste barem dijelom upoznati s njegovom gospel stranom.