Car Seat Headrest: Nervozni “nečovjek” u novom izdanju

“Twin Fantasy” postoji već nekih 6 godina. Zato je Will Toledo, frontman grupe Car Seat Headrest, poznat u indie alternativnim krugovima kao gay/furry anksiozni romantik, odlučio preimenovati staru verziju davajući joj apendiks “(Mirror to Mirror)”, a ovoj “(Face to Face)”. Odlučio je to napraviti kako bi, inače alternativnom lo-fi klasiku iz 2011., dao život kakav je namjeravao, sada s novim sredstvima i mogućnostima. Davne 2011. još je sam izdavao na Bandcampu albume “snimljene na laptopu ispod plahte” dok nije prešao pod krilo izdavačke kuće Matador.

Kao osoba koja smatra originalno izdanje vrlo bitnim za njeno emotivno oblikovanje, bio sam dosta skeptičan prema novoj verziji kada sam čuo preradu “Nervous Young Inhumans” koja pomalo zvuči kao indie-dance hit iz 2007. kakav bi mogao doći od Franza Ferdinanda i sličnih. Smatrao sam kako je svetogrđe modernizirati i pročistiti nešto čiji je cilj zvučati kao da ga vam ga je prijatelj snimio na mobitel na stražnjem sjedalu maminog auta. Sam šum i pucketanje lošeg snimača bitno su pridonosili temama bizarnih lomova srca, depresije i tinejdžerske anksioznosti s kojima bi se mogao bilo tko u neku ruku povezati.

Dva-tri slušanja više i srce mi se omekšalo te sam došao do zaključka kako bi trebali biti sretni s još jednom verzijom ovog alternativnog remek-djela. Toledo je zamijenio razne post-produkcijske manevre i elektroničke manipulacije (objašnjive nedostatkom sredstava pri snimanju originalnog “Twin Fantasyja”) novim i razvijenijim instrumentalima dajući albumu razornu i neurednu snagu.

Car Seat Headrest su doradili mogućnosti i s nedavnih izdanja (i više no simpatični “Teens of Denial” iz 2016.) te stvorili iznimno energičan, žilav i visceralan album. Određenim pjesmama su dodali dinamiku koja im treba da prenesu svoju ekstatičnu i bezbrižnu, zaljubljenu poruku (npr. plesna himna “Bodys” koja kao da je sagrađena na slojevima drum machine-a). Nekima su dodali na simpatičnosti i “himničnoj” prirodi dodavajući zabavne sintisajzere i modernizirajući intertekstualne reference (“God, give me Frank Ocean’s voice…”).

Neke pjesme, podulje i na originalnoj verziji, produljili su, kao, na primjer, “Beach Life-in-Death”, trinaestominutnu lamentaciju o vezi za koju ni sam autor nije siguran je li bila stvarna ili je sve samo na razini mogućnosti, što na kraju prerasta u crnu rupu samo-sažaljenja i bezvolja. Vrhunac albuma i mogućnosti benda dolazi na maestralnoj baladi “Famous Prophets (Stars)” dugoj 16 minuta. Apsolutno grandiozna završnica s klavirskim elementima Springsteena, samo-referentnim tekstom i Willovim deranjem suglasnika “A” uz pratnju jednako bolnih i teških gitara sjeda kao budali šamar nakon ovog emotivnog putovanja namjerno razdrapanog i neusavršenog.

Novi, jedar i svjež zvuk ne funkcionira svugdje – primjerice na bolnoj baladici “Sober to Death”, koju smatram jednom od najljepših pjesama na originalu. Srcolomnoj i pomalo zastrašujućoj temi odrastanja puno više pridonose mutne i distorzirane akustične gitare, nikad-zastarjelo pjevušenje “la la la la” te naglašena bučna promjena tonaliteta pri luđačkom ponavljanju “Don’t worry, you and me won’t be alone no more” kao u najvećoj zabludi.

Na prvu ruku malo besmislen i kontra-produktivan projekt ipak uspjeva dobiti momentum po koji je i došao. Ispunjen novim referencama i motivima, rekonstruiran uglavnom svježim soničnim podhvatima ovaj album fin je i zanimljiv dodatak inače nezamjenjivom monumentalnom djelu iz 2011. te samo pokazuje svježinu koju Car Seat Headrest donose na rock scenu.