Car se vratio

Rock’n’roll je od svojih početaka pružao ono najbolje i najgore u životu, pa uzrečica ‘sex, drugs & rock’n’roll’ može opisati mnoge karijere velikih, ali i malih rock bendova.

Kada imaš dobre veze na pravim pozicijama, ništa ti nije teško. To najbolje znaju Hrvati gdje se malo toga može napraviti bez ‘nekog svog’, ali očito da je i vani tako jer da Jesseu Hughesu najbolji frend nije Josh Homme, pitanje je bismo li ikad čuli za njega. Ovako možemo reći: hvala ti Josh.

Eagles of Death Metal u posljednje vrijeme imaju mnogih problema. Tu su svađe s Axlom Roseom, rak tour basista, ovisnosti o opijatima i mnoge slične stvari, pa je Jesse odlučio uzeti malu pauzu i napraviti solo projekt koji bi u potpunosti bio lišen prijateljske pomoći Josha. Za tu prigodu nazvao se Boots Electric.

Ne može se izbjeći komparacija Eagles of Death Metal i Boots Electric jer je riječ o istom glavnom akteru. Dok je Eagles of Death Metal žestok i moćan rock sastav spreman na beskompromisnu svirku i zabavu u svakom pogledu, mentalitetom mu se Boots Electric vrlo približio, samo što su glazbene kulise nešto blaže i povremeno više okrenute synthovima i ostalim umjetnim zvucima, iako je i to čisti rock.

Kada uđemo malo dublje u album, možemo shvatiti da Jesse ima mnogo toga za reći što možda i ne odgovara materijalima koji mu radi matičan bend, pa je sasvim logičan izbor bio novi projekt koji nije tek prepotentno sprdanje vlastitog imidža kao što to rade mnogi frontmeni određenih bendova.

Da ima nos za melodiju i urnebesno lude stihove, Jesse je dokazao već ranije, a sada na “Honkey Kong” produbio je svoj osjećaj za skladanje. Lagani gitarski ritmovi obogaćeni dobrim ritmičnim dionicama i fino pogođeni synth dijelovi učinili su ovaj album odličnim štivom za sezonu jesen/zima koja je pred nama.

Vidi se da Jesse malo po malo stari, pa uopće ne moraju čuditi retro balade poput “No Fun” u kojoj kao da žali za prošlim ljubavima. Praktički samo klavir i bubanj daju vrlo romantičan ugođaj u koji se idealno uklopio podosta nerazrađeni Jessejev vokal. Iako se osjeća da je pjesmu napravio iskusni glazbenik, ona zvuči kao oda nekog zaljubljenog tinejdžera.

Najveći favoriti albuma uvodna su rasturačina “Complexity” gdje je pokazao kako je zapravo vrlo lako napraviti nešto dobro ako se držiš jednostavnih forma, te još jedna ful mirna pjesma “Trippy Blob” koja ima nevjerojatno moćnu atmosferu složenu od sasvim reduciranih instrumenata. Sada, nakon preslušavanja albuma kada znam imena pjesama, mogu reći da su upravo te dvije pjesme bile i neke od najvećih koncertnih vrhunaca nedavnog koncerta u Berlinu gdje je Boots Electric održao jedan od prvih koncerata na turneji koja predstavlja ovaj album (plus pokoja pjesma Eagles Of Death Metal).

Ostatak albuma također je moćan i dojmljiv, ali ipak malo kaska svojom hitoidnošću za spomenutim pjesmama što vas uopće ne mora odbiti od albuma jer je on i više nego dobro koncipiran. Zbog svoje dosljednosti ka boljoj rock prošlosti, “Honkey Kong” pravo je osvježenje što najbolje dočarava posljednja “Swallowed By the Night” koja zvuči kao da je Johnny Cash još živ i zapjevao s ekipom iz filma “O Brother, Where Art Thou?”.

Jesse Hughes je car rocka koji nikad neće postati najveća faca u gradu što je i bolje. Njegov cool rock stav u kojem su seks i zabava na prvom mjestu (a i droga budući da su ga prije nekoliko godina odvukli u bolnicu na odvikavanje) čine njegovu glazbu neodoljivom i pravom poslasticom za fanove ovog žanra, i studijski, a posebno koncertno (preporučam da odete na neki njegov koncert, ako imate priliku). “Honkey Kong” nije odličan kao “Heart On“, ali nije mu niti jako daleko.