Calamity Jane

Hrabra i odvažna Amanda Palmer je pjevačica i glavna autorica cabaret punk dua Dresden Dolls, a “Who Killed Amanda Palmer” je njen solo-album prvijenac i igrom riječi podsjeća na kultnu seriju “Twin Peaks”. Većina pjesama s ovog albuma ima svoje mjesto u set listama na koncertima, samo nije bilo prilike da ih se službeno objavi.

U zvuku dominira klavir, gudači i bubnjevi, a među tekstovima sličice iz života: abortus, brzi seks, problemi u obitelji, idolatrija. Bez obzira što su gitare svedene na minimalnu razinu i dalje je riječ o glazbenom idiomu koji se zove punk cabaret: pri čemu zadržava punkersku žestinu i nihilizam, a iz kabarea preuzima raspjevanost i to da najčešće dočara ironičnim tonom negativne društvene pojave.

Na snimanju je sudjelovao i Paul Buckmaster, poznat kao dugogodišnji suradnik Eltona Johna, te aranžer gudača na prvoj velikoj pjesmi Davida Bowiea “Space Oddity”. I učinio je više nego dobar posao: uvodna “Astronaut“, na primjer, unatoč naslagama gudača, jest efektna i razularena najava onoga što vas očekuje u idućih 50 minuta, a u još žešćem tonu nastavlja iduća “Runs In The Family“.

Energična Amanda se ne ustručava pjevati glasno i jasno, te pomalo zvuči kao mlađa sestra Patti Smith. Njeno buntovništvo je zarazno i lako prenosivo na daljinu, a njena umjetnička vizija cjelovita. Ostavlja dojam da joj nije problem pjesmom izraziti ono što osjeća. Ženska hipersenzibilnost ne stanuje ovdje, iako “Blake Says“, a i “Ampersand” imaju nevjerojatno nježne melodije i uspijevaju činiti balans u odnosu na žešće stvari.

Ipak, “What’s the Use Of Wond’rin’?” se ne uklapa tako dobro u cijeli koncept punk cabareta, iako je sasvim dobra pjesma, dok je po svom muzičkom ugođaju najveselija “Oasis” ujedno i tekstualno najmračnija. Također, dojam je da je ipak previše pjesama na ovom albumu i da bi se izbacivanjem dvije ili tri dobio jači i moćniji fokus. Ovako, kao da se na određenim dijelovima ide zaobilaznim putem, kao mačka oko vruće kaše.

Ploča je prilično agresivna i dominantan je hormon testosteron. ‘Kučka s mudima’, rekao bi možda Zlatko Gall. I hvala Bogu da je Amanda upravo takva, jer nam one najviše trebaju. Krajem prošle godine, iz Amandine diskografske kuće je stigao zahtjev da ukloni nekoliko kadrova iz spota za pjesmu “Leeds United“. Znate što je bilo na inkriminiranim kadrovima? Amandina ‘nekomercijalno debela’ buša. Naravno da se usprotivila, a njeni fanovi su išli toliko daleko da su slali slike svojih trbuha u glavni stožer kuće Roadrunner Records. Cijeli pokret je dobio naziv ‘reBELLYon’.

U svakom slučaju, Amandin album je ovime dobio zasluženi publicitet, a možda njegovu autoricu katapultira u svjetsku ligu umjetnika koji se ne daju zajebavati. Drugim riječima, ovo je album za neukrotive i one koji će takvi tek postati. Nadajmo se da će je netko dovesti u Hrvatsku i da će tom prilikom prenijeti malo svog pozitivnog bezobrazluka na domaće izvođače i publiku.