Čak i post-rock oluja ima novo lice

Svijet u kojem se sedam internetskih portala utrkuje koji od njih će prvi objaviti vijest koja se dogodila prije osam minuta pretvorio se u utrku Usaina Bolta sa štopericom koju će morati izbaždariti na tri decimale. Dotle je došlo!

U tom užurbanom svijetu gdje polovica glumi da su non-stop u nekom poslu (kvazi užurbano i nervozno hodanje uredom s papirom u ruci), a druga polovica radi za njih (ili također glume da su u gužvi), nerijetko se dogodi da vremena imate taman dovoljno da si priuštite neki svoj gušt. I onda biste si poslušali malo instrumentalne rock muzike, ali imate neku psihološku barijeru jer znate da ćete 65% vremena provesti čekajući da pjesma ‘za pravo’ počne.

Nema boljeg lijeka i rješenja za vas nego što je zagrebački Storms!

Sami kažu da sviraju post-rock onakav kakav bi trebao biti, i nekako se čini da su jako u pravu. Album čije ime jednostavno kaže tko su i što su (osim nastavka benda Don’t Mess With Texas) u svojih 35 minuta odradio je sve što bi čovjek danas trebao čuti u ovakvom simpatičnom alternativnom rock bendu. Eksperimentalni, alternativni ili kakav god, zadnjih godina smjestili smo to u sneni post-rock, koji je ovdje odsviran totalno u glavu, konkretno, jednostavno i – dobro.

Kad vidite da najduža stvar “Heroine” traje samo koju sekundu duže od četiri minute, shvatite da ovo nije samo za strpljive post-rockere navikle na Red Sparowes, već i za ekipu koji su se našli u onom ‘one-album wonderu’ Apex Theory. Naravno, ako vam ne fale vokali.

“To Hell In a Handbag” i “The Bitter End” primjeri se jednostavnih i zanimljivih aranžmana od tri minute u kojem bi neko pjevanje sigurno našlo prostora, ali čak ni ovako čovjeku ne dođe da popizdi u želji za nekakvim ‘hookom’. Nema odugovlačenja i maltretiranja s dugim uvodima koji vode u neku pjesmu, koja nerijetko kad i počne – kita od ovce.

Ovdje ima i uvoda i onih poznatih glasnih klimaksa, ali niti je ovo prvo pretiho i prenježno, niti je ovo drugo preglasno i preekstatično. Niti je premelankolično, već više divlje. Smije li se tome udariti još jedan žanrovski šamar i kreirati Frankeštajna zvanog indie post-rock?! Radije ne, ha?

Storms ne izazivaju oluje u našim glazbenim srcima, niti kreiraju ona floskularna ‘zatišja pred buru’. Domaći dečki nose snagu dostojnu svih vanjskih široko-svjetovnih bendova, a do svega su došli u ‘do it yourself’ konceptu, pa se nemojte truditi pronaći CD, već samo diljem interneta i na modno osviještenim pločama.

Kako god da čujete ovo – shvatit ćete da i post rock ima svoju drugu stranu. Onu koja će se svidjeti ‘svima, a ne samo njima’….