Butler Nacionale

Novi, četvrti po redu, studijski album ovog gitarskog genija divno nadopunjuje onaj prošli “Sunrise Over Sea” iz 2005. Ako ste Butlera ikad čuli, uvijek ćete ga prepoznati, te iako je još mlad, odavno se može nositi rame uz rame s velikanima poput Dave Mathewsa ili Ben Harpera.

“Grand National” samo je još jedna potvrda i čvrsti dokaz da je riječ o ogromnom talentu, gitarskom virtuozu, ali i velikoj inspiraciji mnogim nezavisnim ljudima koji još uvijek imaju osjećaje, dušu i koji su spremni za promjene u životu, prirodi i svijetu općenito.

Prvi singl s albuma, “Funky Tonight“, najbolje pokazuje jačinu, ritmičnost i uštimanost ovog fantastičnog trija. Upravo na ovoj stvari pokazali su kako je moguće spojiti klasičan rock, folk, country i funk i kako fenomenalno to zvuči, a na cijelom albumu pridodani su i hard i soft rock, keltska muzika, reggae i blues, uz primjese gudača (“Caroline“), udaraljki, truba i ostalih duhačih instrumenata (“Gov Did Nothin’“).

Definitivno zanimljivo još s te instrumentalne strane je da cijeli album zvuči kao da je snimljen live, kao neki jam session vrsnih muzičara, a za takvu produkciju osim samog Butlera zaslužan je i Mario Caldato Jr., poznat po suradnji s Beckom, The Beastie Boysima i Super Furry Animalsima.

Što se Butlerove lirike u tekstovima tiče, i dalje širi dobre vibracije i ukazuje na sve ono što ne valja u svijetu i na svijetu, propovijeda ljubav, jednakost i sve ono dobro i lijepo, a kritizira politiku i globalizaciju. Jako idealistički pristup. Izrazito ekspresivne su “Used To Get High“, što je i definitivno najbolja pjesma na albumu, te “Gov Did Nothin’” koja govori o reakciji tj. nikakvoj reakciji vlade na tornado Katrinu. U trajanju od 8 minuta, nakon pola pjesme otprilike počinje pljeskanje i nešto poput gospela iz čega se izdvaja solo ženski ‘pinkfloydovski’ vokal, čime sama poruka pjesme još više dobiva na snazi i dopire do svakog uha. Mislim da se ljubav koju je Bob Marley sa svojim Wailersima širio svojedobno kanalizirala i kroz Butlera i njegov Trio.

Možda jedina stvar koja je malo pretjerana i baš bezveze je “Daniella“, posvećena Johnovoj životnoj partnerici, koja i gostuje na pratećim vokalima na “Grand Nationalu”. A ni posljednja stvar na albumu “Gonna Take It” ne znam po čemu je zaslužila naći se na albumu s ostalim fenomenalnim pjesmama jer naprosto zvuči kao narodno veselje, i oprostite mi na izrazu – zajebancija, u usporedbi s ostalima.

Totalni opozit njima najžešća je stvar na albumu, “Devil Running“, krcata glasnim rock rifovima na električnoj gitari. Inače, Butler svira na akustičnoj gitari sa 12 žica, tj. s 11, jednu skine kako bi lakše mogao solirati, i baš zbog toga ima taj specifičan zvuk.

Ako ga prije niste slušali, sada morate!