Burna ostavština prošlosti za mirnu budućnost

U analizi prijašnjeg albuma “Fallen Sanctuary” procijenili smo da se radi o jednom od boljih sympho-prog-power metal bendova, i ovaj album daje nam za pravo u toj procjeni.

Štoviše, mogli bismo komotno reći da im je “Death & Legacy“, inače treće izdanje u karijeri, najbolji do sada i da su s njime učvrstili stečene pozicije.

Problem bi tek mogao biti što se još uvijek, bez obzira na dobra djela, radi o dosta nepoznatom bendu, mislim tu na širu publiku, a hoće li tako ostati, teško je, u današnjim vremenima prognozirati. Po meni, ne bi trebao biti tu gdje je sada, no…

“Death & Legacy” u svakom je slučaju najprogresivnije (najzrelije!?) Serenityevo djelo, koje se u tekstualnom dijelu pozabavilo povijesnim osobama poput Christophera Columba, Giacoma Casanove, Sir Francisa Drakea ili kraljice Elizabete, što znači da ne nedostaje teatrologije i dramaturgije, dubokih emocija, ali i osjećaja naturalističkog realiteta.

Bombastične simfonijske izvedbe i, očekivano, vrlo moćne metal instrumentalizacije, nepogrešivo su fuzionirane, u potpunoj su harmonijskoj stopljenosti, čak počesto i jednakih razina glasnoća, a melodijske sekvence raširenije su, raskošnije i nekako opuštenije nego ranije.

Aranžmani su odlični, daju osjećaj totalne punoće pjesama, koje, iako su manje-više zahtjevnih formi, imaju izrazito jak potencijal pamtljivosti i dosta su potentne. Potentnost im posebno daju gitarističke sekcije, a velika je sinkroniziranost u vokalnim izvedbama, i to između solo, kao i vrlo utjecajnih back solo/zborskih pjevanja, a dojmljive su i pjesme sa ženskim pjevačicama.

Brojni interludiji, bilo da su smješteni u jezgre pjesama, bilo da razdvajaju jedne od drugih, gotovo do ruba granice izdržljivosti bola naglašavaju mračnu stranu, a u nemalom broju slučaja u stvaranju takve atmosfere pridružuju se i piano varijacije.

Spomenusmo vokale, pa je red da se istakne kako boja glasa Georga Neuhausera neodoljivo podsjeća na Tonya iz Sonata Arctice, a i glazba ta dva benda uopće nije ‘daleko’ jedna od druge. Samo što se ono što je bilo logičnije očekivati, da će Sonata Arctica krenuti progresivnijem, a ne razvodnjenijim smjerom, upravo događa u slučaju Serenitya.

Ta se usporedba najviše odnosi na pjesmu “State Of Siege“, u kojoj su vokali ‘pljunuti’ Tonyevi, a inače se radi o odličnoj pjesmi, sa srednjevjekovnim uvodom, puno orkestra i mirnijih ritmova u prvom, a više brzine i heavy dijelova u drugom dijelu, sa značajnim obolom solaža, te zborskog pjevanja. Puno sličnosti nalazimo i u “My Legacy“.

“The Chevalier” je jedna od tri pjesme u kojima gostuju više-manje poznate pjevačice, a u konkretnom slučaju Ailyn iz Sirenie. Stvar je to s dosta melodija, brzih power-heavy ritmova, a i malo Ailynog pop ‘propuha’, koja je ‘odrecitirala’ molitvu u interludiju “Prayer“, i to na španjolskom. “Lament” je, da ne zaboravimo, na talijanskom.

Balada “Changing Fate“, s puno emocija, akustika i nešto žešće druge polovice, ugostila je Amandu Somerville, najpoznatiju (i najbolju) od svih gošći, a posebno dobro zvuči dio kada su njezini vokali i piano ‘izvučeni na suho’. Žestoka, umjereno brza ‘progica’ krije se iza naslova “When Canvas Starts To Burn“, koji se u drugom dijelu ipak nešto smekšava, ali ne gubi na napetosti.

Na “Serenade of Flames“, pjesmi s ponešto groovea, višeritmičnih izražavanja, mikrofon s Georgom dijeli Charlotte Wessels iz Delaina, a “To India’s Shore” je žestoki, srednje brzi sympho-power, s puno basa na početku, nekoliko interludija ispunjenih pianom, i posebno lijepim vokalnim linijama.

Uglavnom, da dalje ne gnjavimo s individualiziranjem naslova, album je to s isijavajućom kvalitetom, koja se osjeća u svakom njegovom segmentu, i album kojeg bi sigurno trebali čuti oni koji su izgubili povjerenje u Sonata Arcticu. Naravno, jednako kao i oni koji nisu.

I, opet, naravno, svi koji poštuju ovakvu vrstu glazbe, a uključili bismo posebno obožavatelje Edenbridgea, pa i Kamelota.