Buđenje na mjesečini

    779

    Wolfpakk

    Cry Wolf

    Datum izdanja: 30.08.2013.

    Izdavač: AFM Records

    Žanr: Hard Rock, Heavy Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Moonlight
    2. A Matter Of Time
    3. Dark Revelation
    4. Cold Winter
    5. Palace Of Gold
    6. The Beast In Me
    7. Wakken
    8. Pressure Down
    9. Run With The Wolf
    10. Cry Wolf

    Svu silu poznatih gostiju ponovno su na snimanje albuma doveli Mark Sweeney (ex-Crystal Ball) i Michael Voss (Mad Max, ex-Casanova), valjda u želji da nadmaše ili barem dostignu kvalitetu premijernog izdanja, kojim su se sasvim solidno predstavili prije dvije godine i četiri dana.

    Pjevali su tako Amanda Somerville (Kiske/Somerville) kao jedina dama, Ralf Scheepers (Primal Fear), Göran Edman (ex-Yngwie Malmsteen), Johnny Gioeli (Axel Rudi Pell, Hardline), Doogie White (ex-Rainbow), Tony Mills (Shy, TNT), Blaze Baley (ex-Iron Maiden), Piet Sielck (Iron Savior) i Jean-Marc Viller (Callaway), bas svirao Mike Winkler, gitare Kee Marcello (ex-Europe), Mandy Meyer (Krokus), Roland Grapow (Masterplan) i Martin Rauber (Top4tea), klavijature Don Airey (Deep Purple) i Tony Carey (ex-Rainbow), a bubnjeve Gereon Homann (Eat The Gun), Brian Tichy (Whitesnake/Ozzy Osbourne), Hermann Rarebell (ex-Scorpions) i Roland Jahoda (ex-Paradox).

    Dakle, jedna jaka internacionalna ekipa koja je iznjedrila sasvim solidan album, u najmanju ruku ravan prethodniku. No dobro, nešto takvo i nije moglo biti osobito teško, jer “Wolfpakk” nije nikakvo remek-djelo, ali opet, uvijek bude teže nešto svoje obraniti nego tuđe napasti. Dakle, u osnovi se opet radi o hard rock-heavy metal kombinaciji koja s vremenom ustukne pred naletom šećerastog arena-glam rocka, no u globalu se tome uspije othrvati, te održati i više nego zavidnu razinu energičnosti, dinamičnosti i napetosti.

    Ponajviše zahvaljujući sabijenim, melodijama ispunjenim riffovima, glasnim, spiralastim solažama i raznolikošću vokalnih izvedbi, koje svakoj pjesmi daju drukčiji predznak. Možda se malo više prostora moglo dati klavijaturama, kojih ima nešto manje nego na debiju, pa se tako uglavnom svode na tanku, neki će reći decentnu atmosferičnu potporu, s tek nekoliko ozbiljnijih transformacija u vodeću instrumentalnu silu s orkestralnim ili hardu rocku svojstvenih performansima. Bas gitare su također nešto što se moglo, čak i trebalo više eksponirati jer se u njima osjeća jak potencijal, a čvrstinu ritam sekcija održavaju odlične bubnjarske izvedbe, maštovite, probojne, raznolike i uvijek zanimljive. U biti, generalno gledajući, album je dosta privlačan, ima snažnih pjesama s dovoljno različitosti u sebi da pobude uzbuđenje u slušatelja.

    Muziku podržava

    Moonlight” je klasičnija power-heavy/hard, u uvodu i na kraju malo mračnija stvar, sa žestokim riffovima, epskom atmosferom, mačističkim Scheepersovim vokalima i heavyu svojstvenim bubnjarskim rasturom prepunim prijelaza u odjavnom dijelu. “A Matter Of Time” je melodična stvar naglašenog srednjeg ritma sa slatkastim glam refrenima, “Dark Revelation” nabrijani heavy metal s nešto intonacijskih aberacija u refrenskim zborskim pjevanjima, a “Cold Winter” emotivna balada s pianom, emotivnim muškim i nježnim ženskim pjevanjima, te osnaženim, pomalo razbijajućim gitarskim heavy solom.

    Prve jače potvrde klavijaturističke nazočnosti nalazimo u čvrstoj, srednjeritmičkoj “Palace Of God“, pjesmom s naglašenim orkestralijama i atmosferičnošću, jakim basom, refrenskim back višeglasjima, mnoštvom bubnjarskim prijelaza i dramatičarskim solom. Početak drugog dijela albuma uz šupljikavu powerašku pjesmu “The Beast In Me“, te arena/glamu potčinjene “Wakken” i “Pressure Down” s i više nego pročitanim riffovima i poperskim melodijama, najslabiji mu je segment.

    Takav negativni trend izvlači završna “Cry Wolf“, s hukom vjetra, klavijaturama i akustikama uz naturalni ugođaj na početku, koji najavljuje jači progresivno-epski potencijal, no ubrzaniji, ali osjetno smekšan ritmički nastavak ne opravdava tako nešto, usprkos zamršenijem i zamračenijem završnom dijelu s više epičnosti kroz emotivni piano, naracije, zbor, te teatralno Blazeovo i Amandino pjevanje, koje je nažalost ovdje svedeno na mini epizodne back uloge.

    Ima ovaj album, poput najveće većine, slabijih, ima i boljih pjesama, a sve one u kompletu tvore jednu sasvim zadovoljavajuću cjelinu, koja ljubiteljima žešće glazbe ispunjene melodijama može donijeti dosta ugodnih trenutaka. Količinski možda ne u skladu s reputacijom imena koja su ih formirala, no ne prilazi li im se s nekim astronomskim očekivanjima, uz njih se može dosta zabavno provesti skoro pa jedan sat vremena.

    Muziku podržava