Buđenje jednog najobičnijeg dana

Rijetko tko bi Caliban smjestio u poziciju utjecajnih metal-core bendova zato što su Nijemci, ali njihova ustrajnost da se slabo mijenjaju donijela im je unosan ugovor s Roadrunnerom i šansu da se svijetu pokažu kao bend kojem je na raspolaganju apsolutno sve što ta zemlja snova – Amerika (samo što se glazbene produkcije tiče, naravno) – nudi.

“The Awakening” im je treći album za veliku kuću, ali činjenica da im je to već ukupno šesti razjašnjava otkud im snage i toliko ideja.

Album pokazuje da Caliban svojim fanovima daje ono što hoće, iako će danas, 2007. godine, apsolutno svaki zaljubljenik u metal glazbu naći dosta kritika.

“I Will Never Let You Down” odmah je pokazala da je zvuk polako doveden do savršenstva, da su diplomirali urlanje, vrištanje, brzinu i headbangerske riffove, ali i da šepaju kada dolaze do refrena, koji već godinama i godinama iz nekog razloga moraju biti pjevni, tužni i melodični.

Tu formulu koriste kroz cijeli album, jer to je njihov poznati zaštitni znak, koji danas koristi toliko bendova da je nemoguće smisliti nešto novo. Kitice, bombastične gitare, brutalni bubnjevi i gnjevno pjevanje zbilja ih stavlja u koš zajedno s najcjenjenijim metalcima, ali hvale vrijedan vokal i taj čelični glas na kraju ispadaju kao najslabija karika.

Redom “Another Cold Day“, “My Time Has Come” i “I’ll Show No Fear“, da imenujem samo neke, gaze većim dijelom, ali podbacuju u aranžmanima koji nikako ne pripreme pjesmu za onaj prijelaz iz ‘sad urlamo i mrzimo sve’ u ‘ljubim tvoju umiruću dušu’, lagani refren.

Ispada da se većina albuma svodi na Killswitch Engage spiku (album je čak i miksao gitarist Adam Dutkiewicz iz KSE), uz malo više brutalnosti i manje originalnosti, ali zato je “I Believe…” sigurno dostigla njihov rang i predstavlja, uz “Give Me A Reason“,najbolji dio ovog ‘Buđenja’.

Samo naslovna stvar je dosta drugačija od svih ostalih, jer nakon laganog spooky uvoda prerasta u sporu tešku žestinu s početkom ‘I burry my dreams….‘, što sve govori o količini veselja u dušama ovih momaka.

Apsolutno svu glazbu napisao je gitarist Marc Goertz i njemu definitivno skidam kapu, jer se instrumentalnom dijelu ovog benda malo toga može prigovoriti, dok je samo vokal i njegove ideje razlog što ovaj bend neće postati veći no što jest. Sve je to OK, brutalni su, riffovi deru kožu s nepripremljenih slušatelja, ali zbog strukture pjesama događa se da sve ispadne isto i jednolično.

Jasno da je u tom metal-coreu trenutno teško pronaći nešto novo, jer je važan genijalan zvuk, vrištanje i masne gitare, pa će se Calibanu teško dogoditi da se jako promijene i snime svoj “Load”, “Reload” ili “St. Anger”, ali zato im ne nema prostora za više od dva-tri ozbiljnija albuma.