Buč Kesidi: Glazbena kritika partijanja i nove himne generacije

Prvi sam se puta susreo s Buč Kesidi pomalo slučajno, 25. travnja ove godine. Bili su predgrupa Artan Lili, što sam shvatio na dan koncerta. Prijateljica i ja nismo imali pojma tko su, nismo prije čuli niti jednu njihovu pjesmu. Do početka Artan Lili bili smo znojni, očigledno oduševljeni i sasvim sigurni da smo postali fanovi. Potpuno objektivno izjavljujem da je dvojac probio krov Saxa, nastupom (ne i svim pjesmama) zasjenio Artane i vidno raspametio publiku.

Luka Racić, pjevač i gitarist, je simpatičan i karizmatičan te plijeni pažnju izvođenjem, a Zoran Zarubica, bubnjar, partner mu u zločinu i naizgled igrač iz sjene, diže atmosferu samo tako. Zajedno su novo ime na regionalnoj sceni koje bi trebalo upamtiti. U protivnom riskirate propustiti jedne od najuzbudljivijih novih glazbenika na Balkanu, nekolicinu zaraznih brojeva i naravno, dobru zabavu. U Saxu sam rekao, oni će biti veliki, samo pričekaj. I tu smo, s drugim albumom naslova “Euforija”, jednim od najboljih regionalnih izdanja godine.

Prije nego krenem s dojmovima novog izdanja, ukratko o prvijencu i počecima im. Buč Kesidi je, kako oni kažu, ljevoruki disko rock ‘n’ roll elektro boy band duo iz Pančeva. Čine ga spomenuti Luka i Zoran, ujedno jedini autori glazbe i tekstova s novog albuma. Startali su početkom 2016. kratkim izdanjem “Španska serija” od tri pjesme. Uslijedio je album prvijenac “Posesivno​-​ospulsivni hospul”, više indie rock nego kako zvuče danas. Pažnju slušatelja su uhvatili pjesmama poput “Kafe aparat”, “Jaa (imam plaan)” i “Draga?”. U međuvremenu nastupili su i na glavnoj pozornici EXIT festivala, Arsenal Festu i Belgrade Beer Festu.

“Euforija” je prikladan naziv za izdanje. Uživo će sigurno biti uzbudljivije od studijskog izdanja, ali album je upravo takav. Mladenački euforičan, romantičan, kao i nekako sarkastično razočaran. Album je svojevrstan hvalospjev subotama, partijima i đuskanju (koje ne pomaže).Svaka pjesma je kao jedan mali trenutak u toj burnoj subotnjoj noći punoj teških istina i zaključaka maskiranih upravo euforijom.

Cijela nova era za Buč Kesidi počinje najavnim singlom “Nema ljubavi u klubu”. Singl je predstavio novi smjer za duo, više elektronski, što im pristaje i dodatno ih otvara, ali daje im i dozu ispoliranosti. U njihovom slučaju dobrodošle. Singl se našao na mnogim regionalnim top listama, postavši njihov najveći hit do danas. Broji se skoro pola milijuna YouTube pregleda, a na koncertima je omiljena. “Nema ljubavi u klubu” istovremeno je hladan tuš plahim romantičnim očekivanjima i klupski hit koji podiže dozom humora. Teško je uopće izdvojiti koji stih citirati, kad tekst biva toliko zabavno original pregled jednog izlaska. Ključan je naravno refren koji vješto sumira sve versove stihovima “Nema ljubavi u klubu, ljubav je na ulici”, na kraju otpjevanom s “nema ljubavi na ulici”.

Naš subotnji provod kreće, logično, pjesmom “Subota”. Odmah postaje jasan njihov miks kritičnosti i određenog optimizma u zapravo ozbiljnom i kvalitetnom glazbenom doprinosu. Počinju i mala prosipanja mudrosti poput stiha “Ispred vrata svakog kluba treba da postoji natpis ‘Nemaš prava da se žališ ako radiš iste stvari’”. Pričaju li Buč Kesidi sami sebi, iz svog iskustva savjetuju publiku ili nešto treće, nebitno je. Sve što pjevaju ima smisla.

Prva pjesma s novog izdanja koju prije nismo imali priliku čuti je “Laž”. Upozorenja dolaze već početkom večeri, čini se. “Razmisli malo, udara vino u glavu”, prvi stihovi, ostat će među pamtljivijima na albumu. “Đuskanje ne pomaže” poslužila je kao drugi singl s izdanja i ubrzo postala jedna od njihovih glavnih pjesama. Ovo je otprilike gdje zabava počinje. Ili ne? “Na patosu WC-a kliziš u okean, kolena u rebra, grč umesto tela, nisi tako smela” ne zvuči baš zabavno, ali Buč Kesidi polako postaju maheri analiziranja svih aspekata izlazaka, a pritom zvuče svježe i ustrajno.

Naslovna “Euforija” prikazuje ekspanziju Buč Kesidija u nanovo prihvaćenom im zvuku. Tema se još više raspliće i proučava, ovaj puta mračnije. Kad se tekst pročita bez glazbe u potpunosti se shvaća njegova ozbiljnost i poruka. Ono što je izvrsno kod Buč Kesidi je što stihovima opisuju manje zabavnu stranu clubbinga, a uživo naprave show za pamćenje. Njihove su pjesme kao mali priručnici kako ne zabavljati se. Podjednako usmjereni razočaranim djevojkama, usamljenim momcima, ali i kritika zavodnicima bez pokrića. “Stojiš sama ispred smrznuta i čekaš ga, a nema ga“ ili “Ne budiš se tamo gde si zaspala već tamo gde si nestala“ trenuci su koji pogađaju upravo gdje trebaju.

Na sredini izdanja pažnju ušiju drži velika “Nema ljubavi u klubu”. Stvar se malo usporava s “Idemo do hodnika”, iskrenoj i nježnoj. Alkohol je udario po emocijama. Buč Kesidi ide i romantika, sasvim sigurno. U kratkih 2:19 ušao je i divan stih “Samo sam hteo da ti nasamo kažem da hladnoća nije iskrena“. Slijedi “Kasno je”, prikaz dodatnog razvoja večeri u obliku odlaska u stan i iznenadne intime. “Hajde priđi i reci mi, šta ćeš sledeće da uradiš?”. Naizgled vezivno tkivo između boljih pjesama, postat će ona stvar koju otkrijete naknadno, ali jednako volite kao ostale.

Treći singl s albuma, “TIHO”, jedna je to od najboljih pjesama koje sam ikada čuo na našim prostorima, koju prati i jedan od najljepših spotova. Za mene je “TIHO” njihova najbolja pjesma u dosadašnjoj im karijeri. Ne bi je se posramile ni najveće rock zvijezde svjetskog kalibra. Himnična, nezaustavljivo živa i apsolutno euforična. Suprotnost značenja naslova i Zoranovih uzvika iste riječi dodatno pojačavaju dojam. “TIHO” je jedna od onih stvari na koje će se (ljubavlju) opijeni parovi ljubiti na koncertima, čije će refrene pjevati pune dvorane i klubovi još dugo, a curiti suze radosnice. Pretpostavljam da predstavlja ono što se događa prije i nakon “Kasno je”.

“Tone grad” djeluje kao intro u posljednju pjesmu na albumu, “Nedjelja ujutro”. Avantura se privodi kraju, nešto direktnijim pristupom nego do sada. Suočavamo se s istinama, posljedicama promila i lakomislenih odluka. Hladno je i sve što imamo su “stanice, autobusi, hladnokrvni pozdravi”.

S Buč Kesidi se lako poistovjetiti. Opisuju sasvim uobičajene situacije, tinejdžerske pokušaje i početak razumijevanja ljubavi i seksa. Vrtlog plesa, svjetla noćnih klubova, glasne glazbe i zaraznih beatova, očekivanja (i) zaljubljenosti. U toj silnoj, moćnoj i prolaznoj mladosti momci pokazuju dozu zrelosti, ponekad samosažaljenja i pomirenja. Tematski gledano “Euforija” je opisivanje seta istih sentimenata, poprilično ujednačenih i već otprije poznatih. Pomalo kao da se vrte u krug. Osobno to smatram propuštenom prilikom za još više dokazivanja onoga za što su sposobni. Međutim, ako je, zapravo bez obzira na kritiku, odličan koncept vođenja albuma od subotnje večeri do nedjelje ujutro, priča koju su momci htjeli ispričati, to je prihvatljivo, ali i pohvalno, zbog poštivanja album forme.

Buč Kesidi je dvojac kakav niste imali krajem osnovne i ulaskom u srednju školu, a htjeli ste ih slušati. Slikaju ono što njihova generacija živi i osjeća, ono što ih okupira,  mori, pali i uzdiže.I to sve rade uistinu zabavno i nimalo plitko ili nepromišljeno. Ne pokušavaju biti ni zavodnici, ni macho tipovi, već „furaju“ svoj senzibilitet, povremenu rječitost i uvijek dobar zvuk. Najave, pozitivne kritike, kao i uzbuđenje pred novo izdanje i nadolazeće koncerte, dakako bivaju opravdanima.

Buč Kesidi nastupit će 23. siječnja 2020. u Klubu Sax!, ovaj puta kao glavne zvijezde večeri. Predgrupa će biti prijatelji iz benda Ljubičice, kao i Mokri Nenad. U siječnju će Buč Kesidi sa spomenutim Ljubičicama nastupiti na velikom Eurosonic festivalu u Nizozemskoj gdje će predstavljati Srbiju. Rasturite dečki!