Brzina nije uvijek vrlina

U jednom intervjuu Goran Bare Damira Urbana je, onako u šali, nazvao ‘lijenčinom’.

Nije baš da Bare nije skroz bio u pravu: od 1998. i njegovog
antologijskog albuma “Žena-dijete”, Urban nije mnogo izdavao: tek šest
godina poslije oglasio se “Retrom“, a još je pet godina trebalo proći da
Urban izda “Hello!“. Tu je još i album snimaka pjesama izvedenih uživo
“No mix! No sex!“, te dva singla, i to je to.

A onda, brzinski je odjeknula vijest da Urban snima s pulskim virtuozom na violončelu Stjepanom Hauserom i još brže objavljuje album. Urban je također bio virtuoz na čelu, kada je, eksperimentirajući s kemikalijama, izgubio kosu, no bilo je to davno. Od onda naovamo profilirao se kao čovjek izuzetno moćnog i prepoznatljivog vokala, skladao je naramak hitova, i kod bakica, vozača autobusa i ostale čeljadi privrženoj Narodnom radiju bio percipiran kao simpatičan i bistar čudak.Na ovom albumu Urban i Hauser ujedinili su svoje adute, dodali pokoji prateći vokal u vidu Ivane Husar Mlinac i decentnu klavirsku dionicu (za to je odgovoran Goran Kovačić) za pojačavanje dojma, što je nedostajalo prethodnom Hauserovom albumu s Lukom Šulićem.

Rezultat je polovičan: Hauser tijekom svih 40 minuta ponosna čela blista svojim violončelom, dok se čelo i vratne žile Damira Urbana nabreknute muče s inspiracijom, pa čak i kad je riječ o vlastitim klasicima. Koliko god bio raznolik opus Urbana, on ovdje kao vokalist svakoj pjesmi pristupa manje-više jednako: vokalna interpretacija mu je usmjerena na dočaravanje intenziteta urlanjem.

Urbanu je jednostavno trebao koji tjedan više boravka u studiju. Vokali su mu sirovi, nedorečeni i u nekoliko momenata na rubu da se zamijene s Thompsonovim revanjem. “Everybody Hurts” zvuči neinspirirano zbog toga, a isto se može reći i za “Ostavljam te samu“, koja unatoč primjetnoj i dojmljivoj boemskoj atmosferi, ipak pati od Urbanovog vokalnog prenavljanja.

Urban i Hauser zvuče nešto bolje u Urbanovim stvarima (najavni singl “Black Tattoo” možda je jedina jako dobra izvedba obojice), a najbolja snimka na ploči završna je “Sarabanda”, koju potpisuje poznati prezimenjak riječkog muzičara Nenada Bacha, Johann Sebastian, i koja je Hauserova solo-izvedba.

Ovaj projekt na neki je način i opomena Hauseru. Prije ohoho godina, u maloj zemlji na Balkanu koja misli da nije na Balkanu se, nakon godina školovanja u inozemstvu, pojavio sin poznatog oca zvani Matija Dedić. Momak je blistao gdje god se pokazao, a onda ga je, po mišljenju pisca ovih redaka, hiperprodukcija došla glave. Svirao je tamo gdje treba i ne treba, svojom svirkom spašavao i loše projekte, da bi zatim klonuo, odmorio se i danas ipak malo razumnije bira u što se upušta (barem bih volio da je tako).

Dakle, ako Hausera pozove Nives Celzijus da gostuje na njenom albumu govorne poezije, neka Stjepan dobro razmisli što će i kako će (barem nek’ joj dobro zaračuna svoj rad i nek’ nastupi pod pseudonimom). Jest da Urban nije Celzijus (daleko od toga), no od čovjeka Hauserovog talenta, obrazovanja i ambicije valja očekivati da pedagoški upozorava svoje suradnike neka izvole biti na gornjim granicama svojih mogućnosti. Urban na ovom albumu nije na tom traženom nivou.