Brutalnost na američko – egipatski način

Nakon razgovora s liderom skupine Nile, Karlom Sandersom, objavljenog na ovim stranicama, i svega što je rekao u njemu, teško da je nešto posebno moguće dodati bilo o Nileu ili ovom albumu, a da se previše ne ponavljamo. Ipak, ja bih njegovom opisu ‘savage brutal metal’ dodao tri po meni vrlo bitna segmenta koji se nalaze unutar njega. A to su melodični guturalni vokali, koliko se oni u svoj ponuđenoj brutalnoj opakosti tako mogu nazvati, zatim vrlo dobre, gotovo bi se moglo reći heavy gitarističke solo i ritam dionice, pomalo čak neuobičajene za ovaj stil metala, te fantastično pedalsko mitraljiranje bubnjara Georgea Kolliasa.

Toliko dobro, da se stječe dojam kako niti umjetno izmiksano sa svim mogućim pomagalima moderne računalne tehnologije ne bi zvučalo bolje nego u priloženoj izvedbi ovog čovjeka – stroja. Ove karakteristike ujedno navode na zaključak kako je kompletna tehnička izvedba albuma na visokoj razini, što je apsolutno točno, a to isto odnosi se i na produkcijski dio. To nimalo ne čudi, zna li se da je tim poslovima upravljao Neil Kernon (Queensryche, Nevermore, Cannibal Corpse).

A što se pak tiče samih naslova, već nam akustični intro “Dusk Falls Upon The Temple Of The Serpent On The Mount Of Sunrise“, koncipiran u egipatskom stilu, ‘odaje’ afinitete kompletnog materijala, da bi s “Cast Down the Heretic” započela death ludnica, koja s opipljivim ‘posjetama’ starom Egiptu (“User-Maat-Re“) ne prestaje do samog kraja albuma, točnije do pjesme “Von Unaussprechlichen Kulten“.

Albuma koji je definitivno nešto najbolje što je Nile dosad ponudio ostatku (metalnog) svijeta, i zahvaljujući kojemu se definitivno potvrdio kao jedno od vodećih imena death scene. Uostalom, nisu ih kolege iz jednog od najvećih metal magazina na svijetu “Metal Hammer”, bez razloga nazvali ‘Iron Maidenima death metala‘.