Bruce Springsteen “Only The Strong Survive”: Topao tribute vlastitim soul idolima

Recenzija albuma Bruce Springsteen “Only The Strong Survive”. 

Za sve one koji imalo poznaju rad Brucea Springsteena, objave da će izdati album soul i R&B obrada mogle su iznenaditi samo zbog činjenice da će objaviti album obrada, ali ne i zbog žanrovskog usmjerenja kojim je odlučio krenuti – ti su žanrovi duboko ukorijenjeni i u kinetiku i u slobodni duh svirke njegovog E-Street Banda, kao i u njegovo pisanje: “I crawled out of bed real slowly / Threw on some old blue jeans / Found my favourite T-shirt / Started rolling up my sleeves”, pjevat će nam ovdje u “Soul Days” manje poznatog singer-songwritera Dobieja Graya, a mogao je komotno i sam napisati te riječi. Slično vrijedi za većinu ovdje uvrštenih covera – Springsteen se u svom izričaju naslanja i nastavlja na klasičnu američku pjesmaricu.

S druge strane, ne mogu se ne zapitati zašto songwriteru takvog profila, s armijom fanatičnih fanova koji su odrasli uz njega i koji svaku njegovu riječ i zvuk i nakon svih tih godina konzumiraju jednako strastveno, uopće treba cover album? Želimo Springsteena, a ne nekog drugog u pozadini, i sigurna sam da će se svaki njegov fan složiti da bi ove godine radije bio dobio njegov najgori autorski album, negoli album obrada, pa kakav god bio.

Također, u usporedbi s jedinim dosadašnjim takvim izdanjem u njegovoj karijeri, “We Shall Overcome: The Seeger Sessions” koje je pjesmarici Petea Seegera udahnulo potpuno novi život, “Only The Strong Survive” ima mnogo skromnije ambicije – odabrane pjesme ovdje su samo nanovo odsvirane, u režiji dvojice – Springsteen i njegov koproducent Ron Aniello, koji je ovdje odsvirao gotovo sve instrumente osim puhaćih, za koje im se pridružilo krilo E-Streeta od milja nazvano E-Street Horns, rekreiraju soul klasike u modernim studijskim uvjetima. Po defaultu, ovaj album mi se uopće ne bi trebao sviđati.

Ali, kao i svakom njegovom pravom fanu, sviđa mi se zapravo sve u čemu čujem njegov glas, a racionalni dio mozga mi se istog trena gasi, ostavljajući sve druge dijelove da uživaju u još jednoj vožnji Springsteenovim svemirom, kao i mnogo puta prije, tražeći u njemu utočište od vanjskog ludila. Čak i kad ne bi bilo tako, Springsteen je ipak Springsteen i čovjek zna što radi i sve što radi, radi na vrhunskom nivou, uvijek potpuno predan svojoj glazbi, uvijek sa srcem i dušom. Ideja mu je ovoga puta bila jednostavno prenijeti emociju i utjehu koju je on sam nalazio u izabranim pjesmama, kao i možda po prvi puta svoj glas staviti u prvi plan, glas koji je toliko puta prije bio u službi same pjesme i naracije.

Mnogi će reći da njegov glas ima svoja ograničenja, i da, on nikako nije prototip soul pjevača, ali bogami je i dalje izrazito moćan instrument, u top formi i u njegovoj 73. godini, i možda nigdje dosad nije zvučao ovako neopterećeno i opušteno kao ovdje. Sama selekcija pjesama – većina dolazi iz zlatnog doba soula ‘60-tih i ‘70-tih, ravnomjerno iz smjerova Detroita, Philadelphije i Chicaga – otkriva banalnu činjenicu koju vrlo često zaboravljamo, a to je da su izvrsni glazbenici prije svega glazbeni fanatici, veliki ljubitelji i poznavatelji glazbe.

Nijedna od uvrštenih pjesama ovdje nije promašaj, od najranije, 1962. objavljene “Don’t Play That Song” koju je za Bena E. Kinga napisala njegova supruga, pa do najstarije, već spomenute “Soul Days”, objavljene relativno kasne 2000., kad su dani soula već bili daleko iza nas. Svaka je priča za sebe i može vas odvesti u sate i sate kopanja poviješću američkog soula, a sve zajedno, zahvaljujući i vjernim rekonstrukcijama same glazbe i Springsteenovu glasu, daju izrazito easy listening, topao, optimističan, vedar, utješan i motivirajući album, što znači da je Springsteen njime postigao upravo ono što je htio. Kad zasvira njegova verzija “Nightshift” kasnijih Commodoresa, sa svojim prozivanjem Marvina Gayea i Jackieja Wilsona koji su nas oboje napustili 1984., ali njihova glazba zaista nikada neće, čini mi se da se u mojoj sobi upalilo malo umjetno sunce koje se bori protiv novembarskog sivila, vlage i besmisla, a iako je bila jedini i posljednji hit Commodoresa bez Lionela Ritchieja i pokupila i Grammyja ‘85., nekako mi se čini da joj tek Springsteen ovdje daje pravedan tretman, čineći ju vrlo pristupačnom, primamljivom i nekako relevantnom čak i u tekućoj 2022. Ima mjesta na albumu na kojima će entuzijazam nastupa pomalo i pregaziti osnovni sentiment pjesme, kao što je to u inače tmurnoj, čak i pomalo spooky “7 Rooms of Gloom” Four Topsa, ali svejedno funkcionirati u okviru zamišljenog feel good albuma.

Na kraju, iako će “Only The Strong Survive” vjerojatno ostati samo manje važna točka u impresivnoj diskografiji, možda ga je najbolje promatrati kao Springsteenov ovogodišnji dar svijetu, bez previše mudrovanja – topao tribute njegovim vlastitim idolima, putokaz u jedan zaista sjajan period glazbene povijesti i još jedan mali uvid u velikog čovjeka. Što se mene, a i mnogih drugih tiče, odavno je zaslužio pravo da radi ama baš što hoće, već tamo negdje gdje je, uz umiksanog Dylana, odmalena ugrađen u naše životne filozofije.