Brojeći zarađene pare i uvrede zvuče blaže

Već neko vrijeme vode se vrijedne i precizne statistike koje tvrde da su Bullet For My Valentine najuspješniji britanski metal bend novije generacije. Barem ako se držimo kriterija popularnosti i prodaje.

Nije to ništa previše čudno, jer se ispostavilo da svakim albumom sve
više prostora daju da za njih odradi poslovna menadžerska mašinerija i
producenti koji su od njih kreirali najslušljiviji moderni heavy metal
svih vremena.Don Gilmore kao tata-mata koji nadzire sve i vokal Matt Tuck, sada malo kraće frizure, dva su aduta koji će album priglupog naziva “Temper Temper” (gdje je zarez, bogte?!) mirne duše smjestiti među prvih nekoliko najprodavanijih izdanja ovog razdoblja. Zašto i kako, pitate se? Dobrim starim glazbeno-poslovnim paradoksom…

S jedne strane imate taj ljigaviji (da, mrvicu gruba riječ) metal s modernim pristupom i hrpetinu mlađahnih fanova (velik udio cura) koji svojim internetskim hypeom izazivaju gnjevni obrambeni mehanizam kod ostalih s druge strane. Ti ostali su metalci koji traže muzičku iskrenost… Ili nešto, jer nekad ni sam ne znam što mi to točno hoćemo. I onda prodaja albuma s jedne i nepotrebno vrijeđanje benda i fanova s druge strane proizvede lavinu koju Bullet For My Valentine već godinama proživljavaju.

Plitkim pjesmama kao što je grooverski (usudio bih se reći sevendustovski riff) “Riot” ili još plićim riječima na naslovnoj pjesmi sjede na plodovima svog uspjeha. Čak se ne libe ni daviti s dijelovima bezobrazno namijenjenim za koncerte – za simultano pljeskanje publike i zaletavanje u zadnji refren.

Ono što ih krasi bombastični je miks, ali i nekako ispolirane gitare koje su me ljutile još na “Scream Aim Fire“. Sreća je u tome što bend ne čini samo Matt koji već osam godina smišlja iste riječi i djeluje kao glam rocker izgubljen u emo svijetu. Soliranje na gitarama (“Breaking Point“) danas je poželjna stvar u kojoj ljudi uživaju sada kada su već odustali od većih inovacija u metalu, a dualna suradnja Matta i Michaela Pageta ono je što izvlači jako puno pjesama ovdje!

“Dirty Little Secret” zato je pjesma s dvije strane medalje – s jedne je tipična lagano-thrash i dokaz da Matt u studiju uzima prevelike vokalne zalogaje, a s druge je kompletna gitaristička biblija modernih heavy bendova. “P.O.W.” podsjeća na fazu “Poison“, ali sve više je šteta što ta faza češće podrazumijeva singlove “All These Things I Hate”, nego recimo “Hand of Blood” (a slika na naslovnici baš to opisuje).

Ali, pazite sada ovo! Istina je, progresivni bendovi jako često znaju ponavljati neke dijelove kroz više pjesama, pa čak i vezati cijele albume naslovima i pjesmama (npr. Dream Theater sa svojim “Metropolis Pt. 2”), ali Bullet For My Valentine odlučili su se za komercijalni korak dalje. Uzmemo singl “Tears Don’t Fall” i nekako mu napravimo ‘nastavak’. Konkretno, to znači pucati na uspješan hit tako da iskopiramo isti aranžman, dijelove i strukturu, a melodiju i riff promijenimo za 30-ak posto. Ali, ajde, vjerojatno i to treba znati…

Budući da je album u cijelosti sigurno bolji od “Fever“, završimo s pjesmom koja je imala najviše potencijala – laganica “Dead To The World” koja se krenula dobro razvijati. Učinkovito su poludjeli s riffovima, pustio se mikrofona, malo su odsolirali i, nažalost, na kraju nedovoljno umlatili samu pjesmu. No dobro…

Ako misle kvalitativno ostati pri vrhu, mislim da sljedeći put neće biti dovoljne producentsko-marketinške fore, već je vrijeme da si daju slobode i svoje ideje razviju u pravu albumčinu, pa čak i uz pokoji totalni fulanac. Ovakav pop pristup pisanju modernih metal pjesama postao je malo bezobrazan, u najmanju ruku. Ali, uvijek sam skidao kapu onima uspješnima, pa čak i ako se nisam slagao sa svime. Zato i Bullet For My Valentine zaslužuju respekt za sve što uporno i konstantno postižu!