Brkovi “Krvava novčanica”: balade balkanskih desperada

    4693

    Brkovi

    Krvava novčanica

    Datum izdanja: 10.03.2023.

    Izdavač: LAA

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. A kada padne noć
    2. Kružim
    3. Krvava Novčanica
    4. Bauštela
    5. Mozgić mali
    6. Više ni pankeri ne slušaju punk
    7. Govno
    8. Hej Konobar
    9. Tom Cruise

    Brkovi ne trebaju nekakav posebni uvod. Spajajući narodnu glazbu, iskonske osjećaje razbijanja čaša zbog loše sudbine, kriminal, ljubav, društvenu kritiku, ilegalne preparate te punk i metal u takozvani punkfolkwellness, Brkovi već dva desetljeća usavršavaju svoj žanr, odnosno svoju mješavinu žanrova, koji u praksi nikako ne bi trebali funkcionirati, ali gle čuda, funkcioniraju. Od kultnog prvijenca, „Punkfolkwellness“ iz 2010. godine, Brkovi su izdali još šest studijskih albuma, nekih imenovanih po frazama koje nitko nikad nije izgovorio, ali je o njima pomislio („Torzo Dade Topića“) ili pak jednostavno po čistom, neuljepšanom vulgarizmu („Pizda materina“).

    Ove godine, Brkovi se predstavljaju „Krvavom novčanicom“, karakteristično kratkim, no itekako živopisnim albumom. I ovim albumom Brkovi ispostavljaju dekadenciju društva, ili pak u njoj igraju glavnu ulogu. Album otvaraju nostalgičnom „Više ni pankeri ne slušaju punk“, u kojem elegično govore o propadanju pankerske supkulture. Hoće li se slušatelj poistovjetiti sa slikom komercijalnih te impotentnih pankera ili ne, stvar je osobnih uvjerenja. No, činjenica je kako su Brkovi i u ovom albumu ispostavili akutne probleme pankerske supkulture. Na svojem zadnjem albumu, „Brkovi su tu da se vole“ su stereotipno ponašanje društva prema punku satirizirali u „Hoću da mi dijete sluša narodnjake“. Tako je balast Brkova po supkulturama dobila i svojevrsni nastavak, koji po kvaliteti nimalo ne odstupa. Punk je, po Brkovima, ili mrtav, ili na putu prema umiranju.

    Tematski, Brkovi na ovom albumu ne obrađuju ništa novo u odnosu na prethodne albume – a ni ne trebaju. Jer u dvadesetak godina svojeg djelovanja, priče o žudnji, nesretnim ljubavima te ostalim pričama društva i kafana nisu postale ništa manje relevantne. Priča, koje se događaju ispod poetskih oblaka ljubavi, aspiracija, nježnosti te drugih epiteta nalaze se gotovo na svakom kutu. Tako tekstovi pod perom frontmena Vedrana Pehara (Shamso69) ponovno vrlo dobro opisuju klasičnu kafansku autodestruktivnost („Krvava novčanica“) ili pasivnu agresiju nakon gubitka na svim frontama ljubavi („Bauštela“, „Tom Cruise“).

    Muziku podržava

    Tako Shamso ni na ovom albumu nije propustio postaviti sliku depresivnog te nihilističkog lika, između kojeg i svijeta postoji zid kojeg narator ne može, niti ne želi srušiti. Primjerice, u „Govnu“ je taj narator klasični „9-to-5“ muž, otac i sin, bez ambicija, s neizmjerno dosadnim poslom, dosadnim obiteljskim prijateljima, dosadnim roditeljima, ženom te još dosadnijom djecom. U biti, „Govno“ je prostački, balkanski ekvivalent Radioheadu te njegovom „No Surprises“ – ništa nije dobro, ni neće biti dobro, ni ne treba biti dobro. Otuđenost te monotonost naratora vrlo se dobro ispreplela s vrelim balkanizmom, koji se onda katalizira čim taj narator sjedne za šank i počinje tretirati konobara kao besplatnu psihološku pomoć (Uvijek u životu, kad ostanem sam/Najbolji mi prijatelj bude konobar – „Hej konobar“).

    Pjesma, koja nekako istupa iz tog narativnog okvira je „Mozgić mali“, o kojoj iskreno i ne znam što bih trebao misliti. Odmah sam se sjetio kultne „Masovne sarane“ Horror Bishkea po pitanju melodijske strukture te neke generalne impresije teksta. Distopijska, reggae pjesma o prženju mozgova podsjeća na ugodan miks Manu Chaa te nekakvog okultnog apsurda. Album zatvara „A kada padne noć“, duet s pjevačicom Mirom Aleksić, koja je, glede na svoje prijašnje radove („Daleko su naši svetovi“, „Rano moje mladosti“) relativno podcijenjena u svijetu narodne glazbe. Duet je fluidan, točan, a Mira Aleksić fenomenalno ulazi u drugom dijelu pjesme, harmonizira se sa Shamsom te neodoljivo podsjeća na jedan od onih dueta Lepe Brene te Miroslava Ilića, recimo „Jedan dan života“.

    Potrebno je i spomenuti kako su Brkovi imali par promjena u svojoj postavi. Bend su napustili gitaristi Vedran Ivčić (Prasac) te Damir Dinjar (Žorž), a Brkovima su se pridružili Igor Paspalj te Alen Vlajnić. „Krvava novčanica“ je prvi materijal kojeg su Paspalj te Vlajnić snimili s Brkovima. Mijenjanje gitarista kod Brkova možda i može zvučati rizično, obzirom kako su u dvadesetak godina djelovanja Prasac te Žorž značajno doprinijeli pejsažu zvuka Brkova. Spajali su punkerske power akorde, stvarali naizgled traljave solaže koje bi vidjeli u nekom singlu Van Halena, dok istovremeno nisu zaboravljali na narodni prizvuk, kojim su vraćali natrag u dane Slatkog greha, Južnog vetra te prekaljenog Josipa Bočeka.

    Nova generacija Brkova, Paspalj te Vlajnić, možda naizgled i nisu šeretski kao prijašnji gitaristi – Paspalj je više puta spominjan kao jedan od najboljih gitarista svijeta (2020. godine ga je časopis Guitar World proglasio gitaristom godine). U njegove gitarističke kvalitete, dakle, nitko ne može posumnjati. Možda zato se pred preslušavanjem albuma javlja neka anksioznost – mogu li oni, iskusni profesionalci te polubogovi gitare nastaviti pružati takav narodni, slobodan izričaj, koji su dali Prasac te Žorž?

    Ukratko, mogu. Cijeli album pun je prekrasnih gitarskih igra, u kojoj se ne ograničavaju ni Paspalj ni Vlajnić – dakle, od nemogućih solaža u „Mozgiću malom“ te „A kada padne noć“, do folk-metal igara u „Krvavoj novčanici“. Čak na kraju pjesme „Tom Cruise“ uz stih „Umjesto punka sviram blues“ netko od gitarista odsvira mastan blues lick. Lijepo! Cijeli album krasi standardna, izvrsna produkcija novosadskog producenta Gospodina Bandare, njihovog stalnog suradnika od prvog studijskog albuma. U tih 26 minuta, album uistinu teče kao mlijeko. Ritmično raznolik (od klasičnih ritmova za razbijanje rebara u „Više ni pankeri ne slušaju punk“ do pjesama za lagani ples uz pola litre preskupog piva na koncertima poput „Bauštele“), atmosferski i žanrovski relativno unison, „Krvava novčanica“ predstavlja još jedan dodatak izričaju Brkova, koji, unatoč njihovom dugom i postojanom djelovanju, i dalje ostaje jedini takav u regiji.

    Muziku podržava